Uz svetkovinu SVIH SVETIH (Ponedjeljak, 1. studenoga 2021.) SVET i SVETOST Izrazi i stavovi nikad dovoljno shvaćeni

Uvodna pitanja:

Što idemo 'dalje' čini se da se sve manje shvaćaju riječi 'svet' i 'svetost'. A ipak one su bitne za kršćanski život. Postavlja se pitanje: kako biste sami sebi, a onda ukućanima posebno djeci, susjedima, kolegama i kolegicama na poslu, u kafiću i drugdje mogli protumačiti te riječi? Očito biste se našli u nedoumici. Jer te riječi današnje ljude previše upućuju na pomisao da se radi o 'nečem stranom', o izvanrednim ljudima. Uglavnom, postoji opasnost da se shvate kao nešto 'neobičnoga' do te mjere da to nije za sve ljude, nego samo za izabrane, dok u isto vrijeme te ljude smatramo na momente čak i 'čudnima'.

U svakom slučaju, nije isključeno da najveći dio ljudi, pa i samih vjernika, smatra da je to za one koji se time 'bave', tome se posvećuju, kao na primjer, svećenici, redovnici i redovnice i oni ljudi koji 'imaju vremena', koji se puno mole, često idu u crkvu, i tako dalje. Dijelom ih treba i razumjeti jer je glavnina takvih ljudi (svetih) u crkvenome kalendaru. I k tome, kada vidimo 'slike ili kipove' nekih svetaca često nam izgledaju kao neki 'vanzemaljci', čudno odjeveni, s 'nakrenutom glavom', a oko glave tzv. aureola (svijetli krug), i slično.

Pokušajmo ipak 'prereći', odnosno drugim riječima izreći te riječi.

Isus je upravo pokazao da je 'svetost' put za sve ljude. Svi su pozvani na svetost, a ne samo neki izabrani. Isus se obraćao običnim (tzv. malim ljudima) i na njih računao da će čuti njegove riječi i krenuti njegovim putem, putem svetosti. Dakle, radi se o svakome čovjeku, I zato će možda neke začuditi ako reknemo da se radi o dobrim, poštenim, plemenitim ljudima, o altruistima, bilo da su već umrli ili još žive. Bitno je da su duboko zahvaćeni Kristom, sudjeluju u njegovim patnjama, sve do smrti. To su ljudi koji nastoje 'raskrstiti' s poganskim običajima, vjerovanjem u razne 'čarolije', sa životom koji se sastoji samo u uživanju i egoizmu, kako bi se držali samo Isusova evanđelja. Pa zar nismo prepoznali mnoge takve oko nas, koji žive jednostavnim životom, koji su dobri ljudi. Da nekad i griješe, ali se kaju, obraćaju, popravljaju. Dakle? Tu smo, svetost je za sve moguća: ljubiti Boga i bližnjega svoga, vjerovati u novi život, u vječnosti, s Bogom, sada na neki način 'skrivenim' a u vječnosti 's licem u lice'. Koje li radosti!

I danas, na svetkovinu Svih svetih slavimo Boga koji uspijeva na neki način 'proizvesti' upravo dobre, poštene, vrijedne i plemenite ljude, čime se postaje svetima, onima koji vjeruju Isusu i njegovoj radosnoj vijesti o cjelovitom čovjekovu spasenju. I ova svetkovina je za nas dan ohrabrenja i nade da je ipak moguće uspjeti biti čovjek, dobar čovjek, a ne oslonjen samo na svoje sile, na dobra ovoga svijeta, već u prvome redu na Boga. Bog je u takvim ljudima, u svojim svecima, nama podigao 'znak' da je On s nama u našem nastojanju i naporu, da budemo više (dobri) ljudi, da njegov Duh i danas djeluje. Nisu to neki nepoznati i 'daleki' ljudi. Mnoge čak i poznamo i vidjeli smo ih, kao na primjer sv. Ivana Pavla II. (papu), Majku Terezu .... Obični ljudi, ali ispunjeni Božjim duhom, postali su veliki, odnosno sveti. I to je kasnije, na temelju analize njihova života, Crkva svečano potvrdila. I mi se u njih ugledavamo, uvjereni da su u 'Božjim rukama', i molimo im se da se zauzmu kod Boga da i mi idemo njihovim putem, da uspijemo.

Zašto posebna svetkovina Svih svetih?

Crkva nema dovoljno dana u godini (samo ih je 365 ili 366) da bi bezbroj takvih ljudi (a nekima ne znamo ni imena) uvrstila u svoj kalendar, kako bi imali poseban spomendan, a stalno nadolaze novi. Zato se jednom zajedničkom svetkovinom željelo zahvatiti i spomenuti one koji nisu mogli (recimo jednostavnim rječnikom) 'stati u kalendar'.

Zapamtimo: ova je svetkovina, čak u prvom redu, spominjanje da je Bog (i Krist), povijesno i konkretno, "divan u svecima svojim". Zato je i ovo prvenstveno dan zahvaljivanja Bogu kojemu uspijeva 'proizvesti' i svece, to jest dobre, poštene, plemenite, vrijedne ljude, ne samo nekad u povijesti, nego i danas, susrećemo ih u svome životu. Zato je ovaj spomendan i za nas poticaj i primjer da i nama treba to nastojati, u uvjerenju da je velika stvar što je ono što trebamo i možemo postati, ostvarivo i ostvareno u mnogima, a Isus Krist nam je pokazao put. Ako u svecima (koje je Crkva svečano proglasila) uočimo i neki poseban element Božjega djela i inicijative, možda će nam doći do svijesti da u svome nastojanju oko toga da budemo 'dobri ljudi', nismo upućeni samo na svoje sile nego u prvome redu na Boga. Otuda se može roditi i određena 'opuštenost', to jest prepuštanje Božjem vodstvu, da ne bismo u svom nastojanju oko svetosti postali nekako zgrčeni i nervozni, pa da onda 'umnažamo' silne pobožne vježbe, sve dotle da možemo u ljudskim očima izgledati jako čudni ljudi (za koje neki kažu da 'ližu oltare'). Neki upadaju u opasnost da postaju zapravo prijetvorni i umišljeni. uzdižu se iznad drugih. To nije nikakav znak svetosti. Takvi ljudi zapravo 'unakazuju' ono što je istinsko sveto, svetost. Oni nisu pravo pobožni, jer ne žive po-Bogu.

Sveci osebujni i izvorni, ali obični ljudi

Recimo, nakraju, i to da kada čitamo životopise pojedinih svetaca onda vidimo kako je Božja ljubav 'široka'. Naime, svi su oni izvorne ličnosti, na neki način osebujni. U njima se očituje Božje bogatstvo koje dobiva 'ljudsko lice'. Uza sve različite vrline, dobra djela što su ih činili, možemo zamijetiti da pojedini od njih nisu baš bili savršeni u svakom mogućem opsegu ljudskog i kršćanskog rasta. A to znači da nisu bili bez nekoga grijeha i propusta, ali se u njihovu životu moglo i može vidjeti kako su pomalo rasli u provođenju Evanđelja. Pa zato je razumljivo da su i veliki grešnici postali obraćenici i veliki sveci. Sjetimo se samo iz Evanđelja Marije Magdalene, pa i samoga apostola Petra koji je Isusa zatajio, da ne nabrajamo 'masu obraćenika' kroz povijest. Ali ono što je bitno jest da su oni to početno obraćenje zaživjeli, kajući se za svoje grijehe i propuste, odlučno krenuli Božjim putem bez obzira na to do dokle su u radikalnom hodu uspjeli dospjeti. Dakako, posebno se divimo onima koji su zbog svoga uvjerenja, zbog ljubavi i prema Bogu i ljudima, bili i proganjani, štoviše i mučeni (mučenici).

I kada štujemo "sve svece", a to upravo danas činimo, onda ne smijemo zaboraviti da nam se oni stavljaju pred oči kao znakovi Božje spasiteljske milosti, kao uzori koji nas sve pozivaju kojim putem možemo i sami ući u istinski susret s Bogom. Tako se pojedini kršćani oduševljavaju načinom života pojedinoga svega, posebno ga slave i diče se njegovim imenom, osobito ako su ti sveti ljudi pokrenuli posebne zajednice ili redove, poput sv. Franje (franjevci), sv. Dominika (dominikanci), i tako dalje, sve do danas. Jer oni su, svaki na svoj način ostavili trag svojega hoda, hoda s Bogom koji ih je kao otac djecu proveo kroz zemni život u vječnost. A taj hod je različit kod svakoga od njih, ovisno i o povijesnim okolnostima kao što je naš bl. Alojzije Stepinac. Tako možemo reći da se svetost zasniva na činjenici da je čovjek duboko zahvaćen Kristom, da iskušava udio u njegovim patnjama, da se prilagođava njegovoj smrti, ne bi li tako postigao uskrsnuće od mrtvih.

Konačno, naglasimo još da se svetost ljudi definira po Bogu kao izvoru svetosti. I točno odrediti danas tko je ipak pravo svet, to nije lako, dapače je rijetko moguće. I mnogo se propituje da bi Crkva svečano nekoga proglasila svetim. Ono, dakle, što je bitno jest da je svetost djelo Božje tajanstvenosti. Sve što Bog proizvodi u dubinama ljudskoga srca, nama nije dokučivo. Ipak, primjećujemo kod pojedinih ljudi da su blizu tome cilju, da su svojim životom nekako blizu Bogu u svojim mislima, riječima i djelima. To su ljudi koji i danas žive od Božjega poziva, koji ugrađuju življenje u napor oko dobra za bolji svijet, koji su puni srca i ljubavi prema drugima, osobito slabijima, siromašnima, u svakom slučaju potrebnima. I u njihovu vidimo nešto posebnoga, Božjega, bez obzira koje su zvanje imali, koji su posao obavljali.

Zaključimo, danas se jednom svetkovinom spominjemo svih znanih i neznanih ljudi koji su Božjom pomoću ostvarili životni poziv. I danas u prvome čitanju na Misi, u knjizi Otkrivenja, gledamo mnoštvo spašenih iz svih plemena i naroda. Apostol Ivan želi osokoliti progonjene kršćane, a svi smo danas od nekoga ili nečega 'progonjeni', pa i od ove 'nesretne korone', a da i ne govorimo od zločestih ljudi (kojih ima i među samim kršćanima). Pred očima nam se stavlja to mnoštvo uspjelih ljudima s ciljem da i mi trebamo nastojati biti dobri ljudi, pa makar nas to jako i koštalo, jer se često traži velika žrtva da ustrajemo u 'moru zločestoće'. Kršćani su ponosni što je povorka svetih zapravo nedogledna. Štoviše, na opće ljudsko iznenađenje, to je povorka onih koji su bili 'siromasi', 'ožalošćeni', 'krotki', i slično.

Pozvani smo bolje shvatiti da smo i mi pozvani biti sveti jednostavno zato jer smo pozvani da budemo dobri ljudi. Što više budemo ljudi, i to u svakidašnjem životu, time ćemo biti i svetiji. Uz zagovor već uspjelih ljudi, svih svetaca, uz podršku jednih drugima, uz Božji blagoslov krenimo u život da ostvarimo program sreće i blaženstva, sadržan u poruci Evanđelja "budite milosrdni kako je milosrdan Otac vaš nebeski". O kako nam to danas treba!

I ne zaboravimo, makar nam se to i ne čini, da sila živoga Boga struji i danas po svem u svijetu. Jedna zraka toga života je i u nama. Po sili Duha svetoga djeca smo Božja i njegovom snagom možemo uspjeti.

Hvala ti, dragi Bože, što nam to trajno otkrivaš i upućuješ nas na mnoštvo onih koji su tvojom snagom koračali ovim svijetom. Ako su mogli oni, zašto ne bismo i mi? Šansa je tu, samo se treba osloniti na Boga!