Utjelovljen po Duhu Svetomu- rođen od Marije Djevice

Piše: prof. dr. Milan Šimunović

1. Utjelovljenje - uporište kršćanske vjere

Proglašavajući svojedobno "Godinu vjere" papa Benedikt XVI. usrdno je molio kršćane da se u situaciji vjerske ravnodušnosti, štoviše i 'umora' u vjeri čak i dijela praktičnih vjernika, stave na put ponovnog otkrivanja radosti vjere. Naime, ako u njima ne poraste iskustvo da je svima u Isusu Kristu ponuđena Božja ljubav, te da tu radosnu vijest trebaju drugima prenositi, neće izvršiti svoj kršćanski zadatak.

Držeći se Katekizma Katoličke Crkve, koji su svi pozvani posebno proučavati, u prvome je redu potrebno više se usredotočiti na činjenicu da je, u situaciji kada mnogi i nesvjesno Boga smatraju nekim 'dalekim i bezosjećajnim', Bog "u punini vremena" (usp. Gal 4, 4) htio postati našim suputnikom, a to znači "Bog s nama". Istina, Isusova muka, smrt i uskrsnuće glavni je temelj čovjekova spasenja. Međutim, utjelovljenje Sina Božjega, izvanrednim djelovanjem Duha Svetoga, zahvaljujući Marijinom pristanku, vremenski gledano, prvo je uporište i raspoznajni znak kršćanske vjere. U Isusu Kristu, u njegovu utjelovljenju i rođenju, što se posebno slavi u božićnim danima, Bog želi biti s ljudima (usp. Ef 2,-8), pokazati im da ih voli, da mu je stalo do toga da ne propadnu, da ne ostanu u zlu, grijehu i smrti, već da zadobiju oproštenje i vječno žive (usp. Iv 3, 16).

Možemo reći da je Sin Božji postao Sinom čovjekom kako bi se ljudi mogli zvati "djecom Božjom". Velika je to tajna, koju već stoljećima Crkva propovijeda da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Zbog toga događaja Crkva trajno Bogu zahvaljuje, to ispovijeda (posebno na misi). Isus, začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice - to je prva i jedinstvena radosna novost (evanđelje). Stoga, svi koji bi osobno, ili na razini obitelji, željeli više razmisliti o "istini vjere u utjelovljenje Sina Božjega", pozvani su posegnuti za spomenutim KKC, br. 422-507, odnosno prethodnim brojevima o 'čovjekovu padu' (istočnom grijehu), br. 385-412.

2. Bog za čovjeka - temelj kršćanske radosti

Budući da se današnji čovjek sve više pita što mu zapravo znače pojedine istine vjere, konkretno i "utjelovljenje", i to u današnjoj često krutoj sadašnjici, u neimaštini i neizvjesnosti što se tiče budućnosti, valja obnavljati vjeru u Boga koji je u Isusu Kristu htio proživjeti ovaj naš zemaljski život, sa svim ograničenjima i nevoljama. Prihvatio je konkretne povijesne uvjete, iskusio svakovrsne nevolje i gorčine ljudskoga života, sve do razapinjanja na križu, da bi svojim uskrsnućem otvorio put čovjekovu konačnom uspjehu. Dopuštanjem da Duh Sveti djeluje u čovjekovu životu, moguće je 'rađanje' novoga čovjeka i svijeta. Stoga su kršćani pozvani, poput Krista, prihvatiti konkretnu situaciju, ali ne na način da se njom 'mire' već da ju snagom Duha mijenjaju, počevši od samih sebe, od svojih obitelji, mjesta gdje rade i stanuju, te da na taj način pomažu da se i danas događaju 'nova čudesa' solidarnosti i nade.

3. Temeljno pitanje - kako danas 'utjeloviti kršćanstvo'?

Stoga, ako kršćanin želi živjeti iz vjere u "utjelovljenje Sina Božjega" znači da, na crti Drugog vatikanskog koncila, treba prihvatiti ovu stvarnost, po mnogočemu vrlo tešku i neizvjesnu, napustiti stalno kukanje ili čak osuđivanje ovoga svijeta i svakoga oko sebe, te tražiti načina njegova 'spašavanja'. Krist je došao okupljati, najprije grešnike i otpisane, progovoriti im o Božjoj ljubavi i ponuditi 'izlaz', makar je zbog toga trebalo prihvatiti i razapinjanje. Za to je svima potrebna kršćanska smionost, najprije našim obiteljima da se njezini članovi prihvaćaju onakvima kakvi jesu, da znaju prihvatiti i 'križnu situaciju', da porazgovore što se dade mijenjati, da prihvate da se Krist među njima 'nastani' i pomogne im 'doći do mira'.

U tom smislu, što se tiče župne zajednice, ne bi se smjela miriti s činjenicom da mnogih, počevši od mladih nakon krizme, nema na nedjeljnoj misi. Ona mora postati 'misionar Božje ljubavi', sa svetom obavezom da druge 'privlači'. Za to je potrebno daleko veće upoznavanje Kristova programa spasenja i njegova 'utjelovljivanja' u konkretnoj sredini. A toga nema bez okupljanja u zajednici, ne samo na nedjeljnoj misi već i na biblijskim katehetskim susretima, i to ne samo djece već u prvome redu odraslih, gdje se zajednički razmišlja o Božjemu planu spasenja, gdje se 'dijele' životna iskustva i uči kako biti Božji glasnik u 'stvaranju novoga svijeta' i međuljudskih odnosa. Ako to nije moguće u vrijeme ove 'virusne situacije', morali bismo odlučiti da ćemo na tome poraditi čim se bude moglo.

Upravo za taj zadatak pružaju primjer svijetli biblijski likovi, poput Marije, Isusove Majke, apostola i mnoštva kršćana kroz povijest, sve do našeg blaženika Alojzija Stepinca, te dobroga pape Ivana Pavla II. To ne znači da svi mogu biti 'heroji' Božje ljubavi poput njih, ali svatko u svojoj sredini može barem malo pokazati kako se velikodušno prihvaća Božji poziv, kako kršćanska vjera može i treba biti djelatna, i to unatoč nerazumijevanjima i teškoćama. Vrijeme je 'zbijanja kršćanskih redova', jačega svjedočenja vjere. U protivnom, ako kršćani ostanu u vjeri 'površni', otuđeni jedni od drugih, ako i svetkovina Božića bude uglavnom usredotočena na neodređeni osjećaj ljudskog bratstva i potrošnju (a neki u vrijeme korona-krize kukajući da ništa nije kao prije (neki čak govoreći da 'nema Božića'), odnosno ako se kršćani ne potrude da se više 'užive' u pravi smisao utjelovljenja Sina Božjega, u opasnosti su da skrenu s puta istinskog očovječenja, te da još više padaju u očaj, postajući ravnodušni i bezvoljni za ikakvo zalaganje, u Crkvi i društvu, što je danas jedna od najvećih opasnostima.

Prisjetimo se i ponovimo što više puta ističemo: poput Marije znajmo Bogu reći svoj "Da". "Da" životu, "da" Isusovu prijedlogu novoga života, "da" mojoj obitelji, "da" mojoj zajednici Crkvi, mojoj konkretnoj župnoj zajednici!