PRVA KORIZMENA NEDJELJA (B) (18.2.2024.) Kroz kušnje – do plodonosne vjere

Čitanja: Post 9,8-15; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

Božja riječ prve korizmene nedjelje suočava nas s onim što je temeljno svakom čovjeku vjerniku, a to je: izkustvo susreta s Bogom, zatim vjera u savez s Bogom, i konačno (ono što je najteže i često dugo traje, a to je) prokušavanje ili izkušavanje koliko je zaista čvrst taj naš odnos/savez s Bogom.

Prvo čitanje opisuje Božji savez s Noom nakon potopa. Također u Starom zavjetu Bog sklapa savez s Abrahamom, a poslije i s cijelim narodom pod vodstvom Mojsija. Znamo kako je narod bio oduševljen izkustvom Boga i kako je obećao da će izvršavati Njegovu volju, tj. vršiti Božje zapovijedi. Ali, u stvarnosti je bilo drukčije. Čovjek, pojedinac i narod, u izkušenjima pada, zastranjuje, zaboravlja svoja obećanja Bogu, zanemaruje predaju očeva i Božje zakone… Posljedica toga je, znademo, tragična! Zaboravljajući savez s Bogom Jahvom, Izraelci su padali u razne nevolje, kao u ponor iz kojeg više sami nisu mogli izići.

S druge pak strane, Bog, iako je pripuštao kazne na narod zbog njegovih grijeha i njegove nevjere, nikada nije zaboravio svojega naroda – uvijek ga izbavlja iz svih nevolja, a na kraju (prije 2000 god.) dolazi kao utjelovljeni bogočovjek Isus Krist. No i On je, iako Sin Božji, u svojoj je ljudskosti, kao čovjek, kako znademo, i sam prolazio kušnje. Tako je u njemu rasla i jačala svijest o mesijanskom poslanju koje prima od Oca, ali je time također nama ostavio primjer kako se valja ponašati u kušnjama!

U današnjem, Markovu evanđelju samo je kratko naznačeno, ali mi znamo iz drugih izvještaja na koje je načine Isus bio izkušavan. Nakon što je pobijedio sotonske napasti Isus vrlo jasno i hrabro započinje svoje javno djelovanje. Iz svega možemo naučiti da velikim Božjim djelima uvijek predhode velika i često teška izkušenja, a slično biva s onim ljudima koji mu se stave na razpolaganje. Dakle, prokušavanje je potrebno, ali ne Bogu, nego meni, tebi, svima nama, da upoznamo sebe i da učvrstimo odluke i svoje izbore.

Međutim, ne doživljava kušnje samo pojedinac, nego su i narodi i države, štoviše, i sama Crkva, trajno izloženi izkušenjima. Evo, svjedoci smo raznih nereda u Crkvi, a naš narod bez zaustavljanja ubrzano izumire – naš naraštaj proživljava demografsku katastrofu. Zatim, u svijetu su stalno ratovi, potresi, društvene krize, revolucije, bolesti... što i kod mnogih vjernika izaziva strah!

Ali pravi vjernik znade da će sve to zaista proći, da je život put u vječnost k Bogu, da s Isusom Kristom živimo i umiremo ter ćemo s njime živjeti i u vječnosti. Jer naš cijeli život teži spasenju – sjajno je svjedočanstvo o tome ostavio Sv. Augustin. Ali mi cijeli svoj vijek prolazimo put pročišćavanja, a tko ustraje do kraja taj će se spasiti, kaže Gospodin.

U ovoj su Korizmi mnogi odlučili nečega se odreći, naumili ići na pobožnost Križnoga puta, ali neka to ne bude tek religiozni ritual. Nego uz to je važno pomoći potrebnima, vježbati se u krjepostima, izpravljati loše navike (npr. lijenost!)… Tako ćemo ne samo "ugoditi Bogu", nego to nas također jača i tješi, to nam donosi radost i mir koje širimo oko sebe pa smo mi drugima pomoć u kušnjama. A to je siguran put u nebeski život i vječnu radost.

A.K.