O POVEZANOSTI ŽIVIH I MRTVIH Katolička vjera nas uči da postoji 'veza između živih i mrtvih'? Pitamo se kada i kakva?

1. Svi mi imamo iskustvo da smo 'sanjali' neke od svojih pokojnih. Da, može se dogoditi da nas pokojni/mrtvi katkad 'posjete' u snu. Tako, kada sanjamo da su s nama i da se s odobravanjem čak i smiju, to možemo protumačiti kao znak da su zadovoljni s našim životom da ga podržavaju. Ili kad nam nešto kažu, te kada se dobro sjećamo čak i tih riječi nakon što se probudimo, onda im moramo biti zahvalni što nam pokazuju put. Tako nam daju znakove svoje brige i blizine. Međutim, uz svu dužnu pažnju prema takvim 'vezama', to ne smijemo 'iskorištavati' kao neke 'magijske medije' što neki olako rade. Jer postoje i vrlo sumnjive 'metode komuniciranja' koje neki pričaju, čime se zapravo zavaravaju, jer to proizlazi iz vlastitog 'nesvjesnog', a ne dolazi od umrlih.

2. Prava kršćanska pobožnost ne nasjeda nekim 'krivim predodžbama'. Kršćani vjeruju da je jako dobro svecima upućivati molbe za zagovor. Ali, dodajemo, to što vrijedi za svece, vrijedi i za sve pokojne za koje držimo da su umrli u vjeri i da su sada kod Boga. Možemo ih moliti da nas zastupaju, da nas prate na našemu putu. A budući da nismo sigurni jesu li baš u 'Božjem okrilju' ili su možda na putu određenoga čišćenja od životnih grijeha i propusta (što nazivamo 'Čistilištem'), mi se za njih molimo da što prije ugledaju Božje lice. I zato 'naručujemo' misne nakane, molimo se za svoje pokojne, posjećujemo njihove zemne ostatke - grobove, zapalimo svijeću i stavimo cvijet, moleći se za njih, što je na neki način 'prava kršćanska veza', podrška našim pokojnima. A njih molimo da ako su već ugledali 'Božje lice', ili će im se to 'uskoro dogoditi' da i oni misle na nas, da nas zagovaraju. Stoga moramo reći da je čudno, zapravo 'velika šteta', što neki zaboravljaju svoje pokojne i ne 'naručuju' svetu Misu, jer je to najbolji način i naše zahvalnosti i naše povezanosti sa našim pokojnima, makar nekad mislimo da nisu 'zaslužili' neko naše posebno sjećanje. Ipak u svakom čovjeku ima nešto dobra što ostaje trajno, što je 'upisano' u Božjemu srcu. Uostalom, sve je Božji dar. I u trenutku smrti Bog nas čisti svojom ljubavlju kako bismo se mogli sjediniti s njim. Zato, ljudski govoreći, za nikoga ne možemo reći da je 'propao', osuđen i da nema smisla za njega i moliti. I ne treba nas mučiti misao da u svemu moramo biti savršeni. Od svoga života pozvani smo napraviti ono što možemo. Ali isto tako moramo vjerovati da će nas Bog konačno učiniti potpunima. I sve ono što mi možemo napraviti od sebe neznatno je u usporedbi s onim što on uspijeva učiniti od nas. To je najveći razlog naše nade i radosti.

3. No, ne zaboravimo ipak ono 'najglavnije', a to je činjenica da je najbolja 'veza' sa našim pokojnima kada slavimo svetu Misu (muku, smrt i uskrsnuće Isusovo), tada to činimo u zajedništvu sa svim anđelima i svecima. Mi zapravo sudjelujemo u "nebeskoj liturgiji", u kojoj se nebo i zemlja 'spajaju'. Mi ovdje na zemlji slavimo svetu Gozbu, dok se na na nebu odvija vječna Svadbena gozba, što nam je Isus navijestio. Dakle, u liturgiji, posebno svetoj Misi, mi doživljavamo zajedništvo sa svima koji su nam u vjeri prethodili i koji sada u nebeskom sjaju pjevaju Bogu hvalospjev.