Nužnost drugačijega shvaćanja Korizme kao 'jakog duhovnog vremena'

Premda se postavlja pitanje koliko ima smisla, i na koji način, mnogima, pa i redovitijim kršćanima, govoriti o pomacima u shvaćanju Korizme, o ispravljanju krivih mišljenja i ponašanja, ipak je to nužno. Zašto? Zato što Korizma treba postati, unatoč svim mijenama, jači duhovni orijentir za kršćanski život. Dakako, to neće biti jednostavno i usvojivo za svakoga. Ali, valja se malo više zamisliti. To će se sigurno 'isplatiti'.

1. Evo sad je vrijeme spasa ...

Na prvi dan Korizme (na Pepelnicu) Crkva u svojoj liturgiji upotrebljava Apostolove riječi koje trebaju postati 'motto' u ovom vremenu: "Evo, sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!" (Drugo čitanje). Crkva je, naime, svoje vjernike dužna upozoravati na šansu koju imaju u drugačijoj procjeni Korizme, osobito što se tiče promjene mišljenja i ponašanja. To znači da je vrijeme da se počne kritičkije razmišljati o uhodanim modelima korizmene prakse. Dakako, to je težak zadatak jer je na djelu i više nego stoljetna rutina, a to znači obavlja se nešto jer je takav običaj, a da sve to nema neki utjecaj na život vjernika.

Nije isključeno da će mnogi pastoralni djelatnici, počevši od svećenika, zaključiti da nema smisla ići mijenjati što je već ustaljeno, tim više što je dobar dio naših vjernika u isto vrijeme toliko željan promjena, a kada se one najave, nastaje začuđujući otpor i kod onih koji su 'duhovno' više stasali, ali uglavnom na nekoj individualnoj razini ili u okviru neke uže (molitvene) skupine. I premda nema pastoralnog djelatnika (svećenika) koji ne vidi da bi se u Korizmi moglo učiniti 'nešto više', ne ostajući 'mirne savjesti' ako se ostane samo na nekim pobožnostima (bez srca i duše), stvari se 'ne pomiču', uvijek naiđe nekakva nevolja ili se već nađu određeni izgovori.

Ulaganje vlastitih svećenikovih talenata (o kojima je već Isus govorio svojim učenicima i ostalima), talenata suradnika i ostalih članova zajednice mora biti uporno i odvažno, pa makar i u situaciji niza ograničenja, kao što je još uvijek 'korona-virusna' situacija na koju se svi pomalo 'izgovaramo' da se ne da ništa učiniti. Istina, nije lako, ali je potrebno malo više domišljatosti, pa makar i u manjim skupinama i sa 'maskama' radi uklanjanja mogućnosti 'zaraze'. Ako je postojeća situacija 'izgovor' svećenicima, kako li tek neće biti mnogim vjernicima, dok se u isto vrijeme svi iščuđavaju da se 'crkve prazne', a to je počelo i prije 'korone'. Zamka neulaganja domišljate kreativnosti krije se u 'rutini', gdje je na djelu manjak raspoloženja i motivacije. I otud pitanje: po čemu će Korizma biti neko "posebno vrijeme" i zašto bi uopće i trebala biti. I malo pomalo u naše rad, u život župnih zajednica, uvlači se neka inercija, kao i u širem društvenom kontekstu jer ima prilično onih koji 'sve crno gledaju', govoreći da se ništa ne može, štoviše ne isplati se ni počimati, i slično. I tako se puni 'kolijevka grijeha propusta'. Jer ono što se može i mora učiniti a ne čini se, što je to nego 'grijeh propusta', za koji se rijetko tko kaje ili to ispovijeda. Problem je i u tome što se u našoj kršćanskoj duhovnosti 'taj grijeh' nije dovoljno isticao.

2. U čemu je to Korizma 'jače duhovno vrijeme' i za 'rastrganog čovjeka'?

Prva konstatacija jest da korizma nema nikakva odjeka pa ni smisla, ako ona to nije, kako je od svojih početaka i zamišljena, a to znači vrijeme produbljenja vjere kao prave svijesti odgovornosti pred Bogom.

Korizma traje od Pepelnice do Velikoga četvrtka (četrdesetak dana) i davanje posebnoga značenja tom vremena počinje još od 4. stoljeća. To je vrijeme intenzivnije priprave cijele zajednice na Vazmeno slavlje (Uskrs), na sudjelovanje u otajstvu Gospodnjega stola (pričesti), za što je nužno ostaviti se zla, napose mržnje i svađe, što je danas u porastu, a vježbati se u djelima ljubavi, čemu trebaju poslužiti pokora i post, te druge vježbe kršćanskoga življenja. Dakako, korizmi se od njenih početaka davao posebni pečat priprave odraslih na krštenje i druge sakramente, što nazivamo katekumenat, što je trajalo tri godine. Postavlja se pitanje, zašto se u našoj Crkvi događa 'zastoj' na tom području, a tu spadaju ne samo oni mladi i odrasli nekršteni, nego i oni koji nisu bili niti na Prvoj pričesti i krizmi? Ostaje se 'na slobodi', ako netko 'naiđe'. Međutim, po Isusovu primjeru i nalogu, nije dovoljno niti samo ponuditi nego i 'pozivati'. To vrijedi za sve kršćane, pa i za same svećenike, koji se nekako ustručavaju o tome drugima i govoriti, da ih slučajno ne 'uznemire', a upravo je to jedan od ciljeva sveukupnoga crkvenoga djelovanja. Isus je zbog 'uznemiravanja' završio na križu, dok mi iz komotnosti ili nekog ljudskog obzira jednostavno šutimo, kako prema onima koji nisu kršteni, pričešćeni, krizmani ili crkvenoga vjenčani tako i prema onima koji su to sve 'obavili' (premda bi ovu riječ trebalo izbaciti iz kršćanskog rječnika i zamijeniti sa 'proslavili'), ali već odavna nisu prešli 'crkveni prag'. Jednostavno se s time 'mirimo', umjesto da nalazimo načine da im se približimo, da ih potičemo ne samo na nešto lijepoga nego i sudbonosnoga za život.

S druge strane, uza sve primjedbe koje imamo na suvremenoga čovjeka, a to smo svi mi, ipak moramo priznati da nema toga koji nema potrebe za jednim 'intenzivnijim vremenom', makar se to odražavalo (kao u Došašću prije Božića) i u nekom blještavilu, u trci, potrošnji, ali i u obiteljskim druženjima, slavljima, i slično. Međutim, makar mnogi izgledaju 'sretnima' zbog niza druženja, igre i 'kafića' (koji su mnogima određeni 'idol'), danas imamo razloga da o suvremenom čovjeku govorimo više kao o rastrganom biću od niza preokupacija, otuđenja i zarobljenosti. I opravdavamo ga (i sami sebe): nema vremena! Jer čovjek je rastrgan između svoga radnog mjesta i obiteljskih dužnosti, brige za djecu, uz čitav niz dodatnih obveza koje mu nameće suvremeni životni ritam, a danas i ova teška situacija ('korona', inflacija, poskupljenje, klimatske promjene, razni ideološki i drugi sukobi, i dr.

Sve to upućuje na činjenicu da se čovjek sve teže snalazi, osjeća se sve izgubljenijim. Suočava se čak i sa 'načetostima' vlastitoga identiteta (tko sam, što sam, čiji sam, kuda idem'). A što tek reći o 'unutrašnjem životu', posvećivanju sebi kao duhovnom biću, čovjeku koji toliko toga osjeća i želi, a osobito pravo razumijevanje i prijateljstvo, a čega je sve manje. Mnogi tragaju za 'oazom' gdje se može duhovno opustiti kako se ne bi povećavala praznina u njegovu srcu. Upravo zbog toga, ne samo što Crkva to traži, čovjeku je potrebno neko 'intenzivno vrijeme' kako bi mogao svratiti pozornost na sebe samoga. Jasno, ne takvo da se samo narcisoidno bavi sa samim sobom, već da izađe iz pasivnosti i postane 'unutarnje' aktivan, da se osjeti slobodnijim za istinsko življenje, da se barem malo otrgne iz života u kojem je najčešće 'predmet i brojka', samo neki proizvođač, kada se ne mari za njega kao čovjeka i njegova pitanja i brige, za njegovu obitelj, i dr. Potrebno je vrijeme u kojem ćemo znati i moći čuti poziv na 'nešto bolje', u kojem nam i sam zrak koji udišemo postaje pozivom na duhovni uspon. I činjenica je da mnogi čeznu za nečim mističnim, nesvakidašnjim, za nekim izvanrednim doživljajima (otud i želja za silnim putovanjima u daleke i egzotične krajeve-zemlje, danas smanjena zbog višestrukih kriza).

Budući da se ne samo gradski nego i seoski čovjek sve više osjeća usamljenim, potrebna mu je zajednica koja buja unutarnjim sadržajem, svjetlom, koja je 'svagdanji kruh'. U toj zajednici 'izgubljeni čovjek' mora imati priliku da osjeti prihvaćenost, prijateljstvo i vlastitu vrijednost u odnosu s drugima i pred drugima. U vremenu kada su jedva moguće veće zajednice (a možda i ne treba previše žaliti za 'masovnim kršćanstvom' i masovnim okupljanjima u obliku nekih manifestacija!) potrebno je okrenuti se stvaranju manjih zajednica, u kojemu će redoviti i 'novi' pridošli vjernici naići na neko osvježenje. Štoviše, dolazi vrijeme kada se ne možemo a niti trebamo, ograničiti samo na crkvu (na nedjelju). Potrebne su manje zajednice koje se mogu ostvarivati u nekim kućama, sa susjedima i prijateljima, pa makar to bila i sasvim mala skupina. Kako, makar i u ovo vrijeme 'odmaka', 'distance' radi opasnosti od zaraze, neka sastajanja u obiteljima, a ima ih, nekad pretvoriti u malu kršćansku jezgru? Ako svećenik ne vidi ljude u crkvi, treba ih tražiti tamo gdje se nalaze, upravo u ovim manjim skupinama, neformalnim susretima, dogovorenim ili slučajnim..... Hajdmo ljudi, otvorimo Bibliju, zamislimo se nad ovim ili onim tekstom.... Za neke će to biti čudno, možda i 'provokativno', ali će ih prije ili kasnije zamisliti, štoviše i obradovati: pa bilo je to lijepo. U protivnom, nemali broj posjeta, susreta u kućama često su 'prazni', jer se pretvaraju u razna naklapanja pa i ogovaranje. Tko nam kaže da neki ljudi ipak ne tragaju za nečim 'višim'? Ta zar Duh Sveti nije na djelu i u takvim susretima, dok u isto vrijeme svećenici i revniji vjernici često pasivno promatraju kako 'sve propada'. I kukaju..., jasno! I tako im prolazi 'radno vrijeme'.

3. Odricanje kao 'tema vremena' - na crti novih međuljudskih odnosa

Riječ 'odricanje' od davnine spada u jezgru Korizme, naročito u obliku odricanja od hrane - 'posta'. Povrh toga ista tema spada u srž Isusove poruke: "Tada dozva narod i učenike pa im reče: 'Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom ... Tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga ..." (Marko, 8,34.35).

Postavlja se pitanje: zašto su te ozbiljne, bespoštedne, mnogim ušima neugodne riječi ušle u bît evanđelja? Ako jesu, a jesu, neki razlog mora biti. Koji? Stručnjaci kažu da su te riječi bile namijenjene zapravo samo njegovim učenicima koji su išli za Isusom, ali u širem smislu imaju što reći svim vjernicima. Time pogađaju Isusovu namjeru: život užeg kruga učenika zamišljen je kao 'uzorit' (primjeran) život koji treba mnogima 'dati misliti'. Te bismo riječi, stoga, krivo shvatili kad bismo tvrdili da su po Isusovoj smrti izgubile na značenju. A ne manje bi se krivo shvatile kada bismo ih smatrali nekim općeobvezatnim zapovijedima. Isus je ipak zahtijevao nasljedovanje od svih svojih pristaša, i to ne samo za vrijeme svoga zemaljskog života. Svatko je stoga izazvan da vidi na koji način Isusovi zahtjevi učenicima koji ga slijede postaju znak i izazov da se pretoče u život u konkretnim okolnostima?

Ne bismo li trebali biti malo konkretniji i ove korizme nastojati da 'ispravimo svoj jezik', svoj govor, od ogovaranja do zločestih podmetanja. Kada je riječ o Korizmi, službeno se odricanje ipak najviše svodi na 'post': 'post' je najnametljivija riječ što je čitamo u liturgijskim tekstovima korizmenoga vremena. Međutim, koliko god je to tradicija u Božjemu narodu, 'post' je danas ipak u izvjesnoj sjeni. Današnji čovjek je odnosu prema njemu kritičan. I pita se: ima li vrijednost koja mu se pripisuje? I čemu to? Međutim, neosporno je ipak da ga i suvremena medicina a dakako i novija duhovnost opet vrednuju i preporučuju, dapače i nalažu, a da o tradicionalnim zajednicama (redovničkim i drugim) u kojima nikad nije opao u cijeni i ne govorimo. Jer Crkva neće nikad prihvatiti samo neko duhovno odricanje, već ga shvaća cjelovito: duhovno ali i tjelesno, pri čemu se uzdržavanje od hrane ne može nikako zaobići, već uklopiti u kontekst evanđeoskog 'odricanja'.

Zanimljivo je da je 'odricanje' odjednom postalo temom naših dana, čak postalo kao neki 'znak vremena', a očituje se kao neka: redukcija, smanjenje potrošnje, štednja.... (bilo kome krivo ili pravo!). 'Odricanje' u svakom slučaju sadrži element 'otklona', napuštanja, žrtve, čin volje kojim se nečemu kaže 'ne'. Po Isusovom radikalnom stavu taj 'ne' odnosi se na više toga, dakako i na materijalna dobra, na izvanjski ugled, na sebe, ali sve to u vidu afirmacije većega dobra, određene neprolazne vrednote: 'kraljevstva' Božjega kao beskrajne radosti. Na toj su liniji, na primjer, i one Isusove prispodobe o skrivenom blagu u njivi ili o dragocjenom biseru, za što bi mudar čovjek sve založio samo da to dobije, odnosno tko ih nađe spreman je odreći se svega što posjeduje samo da stekne nađeno blago.

Ako promatramo privrednu situaciju događa se nešto slično, dakako ne istovjetno: provoditi redukciju znači zakočiti tokove neobuzdane potrošnje, jer stradavaju veće vrijednosti, a bez njih život biva teži, nekad nemoguć. Suvremeni ljudi sve više uviđaju da ipak nemamo svega što bismo htjeli, da su zalihe raznih dobara, na primjer, goriva, ograničene pa ih moramo iskorištavati razumno, umjereno, odričući se suviška da bismo spasili najnužnije. Štednja u tom vidu nije u funkciji škrtosti nego uviđavnosti i osjećaja solidarnosti s drugima, kojima ono što neki troše može biti od prijeke potrebe. Zakonodavac mora voditi računa o pravednoj raspodjeli. Jer nije dobro kada neki obiluju, štoviše kada se iz obijesti razbacuju, a neki trpe oskudicu. Ali, što je jako važno, nije ni dobro kada netko nema ni ono najnužnije. Ideal je omogućiti svakomu da ima što mu treba, kloneći se prekomjernih razlika. U tom smislu postići optimalno rješenje nije lako, ali se čovječanstvo oko toga mora sve više truditi. I kada Crkva izlaže evanđeoske savjete i zahtjeve time pomaže da i na društvenom području neki pothvati dožive uspjeh. Pitanje ograničenja hrane, zaliha, energenata, raznih drugih materijalnih dobara, a što se odražava na poskupljenje i veći životni standard muči najveći broj zemalja, ne samo Hrvatsku. Svijet je razdrt razlikama bogatih i siromašnih (zemalja, skupina i pojedinaca), osobito onih koji se guše u nemogućim uvjetima života, privređivanja i prehrane.

Slijedom rečenoga, korizmeno odricanje, uključujući i 'post', treba zato shvatiti daleko šire. Ono uključuje i osobni i solidarno-zajednički stav po kojem se vjernik, pojedinačno i njegova zajednica, opredjeljuju za odricanje i žrtvu, za smanjenje nečeg mogućeg, za redukciju, da bi uzvratno mogli uspješnije poduprijeti opravdane potrebe i duhovne težnje svoje i drugih. Tko se uzdržava od hrane posteći ili od nekih drugih troškova provodeći duhovnu ili tjelesnu pokoru moći će kroz određeno vrijeme izdvojiti nešto od svojih sredstava, ustupajući ih u karitativne i slične dobrotvorne svrhe u prilog ljudi na bilo koji način potrebnih (sjetimo se samo 'pučkih kuhinja'). Tu sposobnost odricanja i pomaganja drugih treba vježbati i stalno obnavljati. Inače, inercija će lako preoteti sve naše snage i neopazice se uvući u naš život, a to je veliki propust. Stoga je korizmeni program dobro došao.

Nekima se možda koncepcija korizme s postom i odricanjem čini zastarjelom, što se može dijelom i razumjeti ako u kršćanskom govoru prevladava pesimističko shvaćanje čovjeka i njegova života (pa i stara formula pepeljenja: sjeti se čovječe da si prah ...), umjesto radosti "uskrsne noći". Stoga je u evangelizaciji i katehezi potrebno iznalaziti načine i motive kojima bi se narod poticao u smjeru bitnih sadržaja Korizme, u znaku Uskrsa i nastajanja 'novoga čovjeka'. Tako, što se posta tiče (a on je nekada bio još duži i stroži) treba ukazivati na njegov bitan duhovni smisao. Od starine se naglašavala njegova snaga u borbi protiv napasti, sredstvom jačanja molitve i pripravom za primanje Duha Božjega. Osim toga imao je i treba imati socijalni smisao: postilo se kako bi se moglo drugima pomoći i prehraniti ih. Možda će to morati doći do izražaja i u vremenima koja nadolaze, kako bi kršćansko prakticiranje posta bilo ujedno i znak i vršenje ljubavi prema bližnjemu. Kako ne voditi računa o mnogim obiteljima koje se pitaju 'kako preživjeti'? Stoga valja imati na umu riječi Drugog vatikanskog sabora koji naglašava da pokora korizmenog vremena treba biti ne samo unutrašnja i pojedinačna nego također vanjska i društvena, a to znači udružena, zajednička. I u tom smislu kako bi se mogle pojedine kršćanske obitelji ujediniti u pomaganju neke siromašnije obitelji, a da se to ne stavlja 'na velika zvona'?

U svakom slučaju, Korizma je vrijeme intenzivne duhovne obnove. To je vrijeme kada su svi vjernici pozvani proživljavati krsni karakter Korizme, i to u smislu radikalnoga opredjeljenja za Krista i njegovo evanđelje, nakon odricanja od svakoga zla. Svi programi, unutar kršćanske zajednice, te u pojedinačnim susretima moraju predvidjeti veću mogućnost za stjecanje dublje vjerske spoznaje i proširenja vjerskog znanja, koje će postati uvjerljivi stav. Cijelo vrijeme mora biti praćeno nastojanjima oko stvarnih djela ljubavi (caritas) prema ugroženoj braći, osobito proširujući prijateljstvo, pomirenje i ljubav među ljudima. Na taj način korizma svojim programom odricanja, bratske ljubavi, zajedništva i intenzivnog poniranja u svjetla Božje riječi, u današnjem svijetu koji je skloniji čežnji za obiljem i potrošnjom a s druge se strane nazire sve veća dezorijentiranost i duhovna praznina, može odigrati pravu proročku ulogu. Ona može biti pravi Božji 'prolaz' među ljudima.

4. Konkretan prijedlog: vježbanje u ljubavi - pazeći na svoje srce i svoj 'jezik'

Navedeni Božji prolaz, Božja blizina osjetit će se daleko više ako se ne samo smanji nego i eliminira sve što ljude razdvaja i što 'ubija ljubav'. Mnogi, naime, primjećuju da je u porastu neka nervoza, napetost, sve do zločestoće i zla jezika. Da, naš jezik (govor) može puno zla učiniti. Ne bismo li tome ove Korizme trebali posvetiti veću pozornost i vježbanje sustezanja od 'zla jezika' predložiti kao korizmenu pokoru? Po evanđeosku sudeći, to bi bila Bogu jedno od najmilijih odricanja, jedna najbolja pokora.

Apostol Jakov piše: "Evo, količina vatre koliku šumu zapali! I jezik je vatra, svijet nepravdȃ jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik - zlo nemirno, pun otrova smrtonosnoga - nitko od ljudi ne može ukrotiti. Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati." (Jak 3, 7-10). Taj 'zao govor', taj zločesti jezik je uzeo toliki mah da se ljudi, a to se događa i među 'posvećenih osobama', sve više jedni od drugih udaljuju. Ne bi li trebalo više razmisliti i o riječima pape Franje koga i kako ćemo evangelizirati, privući istinskom životu, Kristu, ako griješimo protiv bratske ljubavi. A upravo je najčešće za to kriv 'naš jezik', naša zločesta riječ! Ne smanjuje li se i broj vjernika u crkvama, ako je u porastu ogovaranje i zločestoća? Ne bismo li danas sa psalmistom (Ps 11 (12) davnih vremena prije Kristova dolaska, moliti: "U pomoć, Gospodine, jer nestaje pobožnih, vjernosti nema više među ljudima. Svatko laže svome bližnjemu, govore usnama lažljivim i srcem dvoličnim"?

Evo, imamo se u čemu vježbati, štoviše i natjecati u širenju ljubavi što je najveći Božji dar, jer Bog je ljubav i tko ljubi u Bogu je i Bog je u njemu. Potrebno je, dakle, produbiti i posuvremeniti stare a nikad zastarjele vrednote odricanja, konkretno i u vidu jačanja kvalitete međuljudskih odnosa. Za to se valja jako zalagati u tome vježbati (trenirati). Nije lako, ali ništa bez vježbanja, dakako uz Božju pomoć. Nekoć je uoči svake Korizme (na nedjelju Sedamdesetnicu) odjekivao argument apostola Pavla uzet iz sportskoga života. "Ne znate li da trkači u trkalištu svi trče, ali jedan osvaja nagradu? A svaki natjecatelj izdržava sve moguće: oni da osvoje propadljiv a mi nepropadljiv vijenac ... (1 Kor 9, 24-25). Znači, nema uspjeha bez odricanja. Tko želi nešto veliko, mora mnogo toga ostaviti i posvetiti se vježbanju koje je teško. Sjetimo se (naših) športaša, evo i na nedavnim olimpijskim igrama, kolike su napore morali uložiti da osvoje neko značajnije mjesto na ljestvici vrednovanja? A kršćanin 'trči', žrtvuje se da bude 'više evanđeoski vjernik' jer znade kome je povjerovao, Isusu Kristu, koji jedini donosi cjelovitu životnu radost, veselje Kraljevstva Božjega.

M. Š.