MISLI UZ DRUGU NEDJELJU DOŠAŠĆA (5. prosinca 2021.) 1. Zatrpani putovi 2. Božja budućnost 3. Pustinja - polazište u budućnost

Najprije poslušajmo Evanđelje: koje je zapisao evanđelist Luka:

¸"Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilar, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaku dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje."

1. U određenom povijesnom trenutku pojavljuje se Ivan Krstitelj i proročkim glasom traži da treba 'pripraviti put Gospodinu'. Kažu da i danas Beduini u tim krajevima znaju pripraviti put u nekoliko dana, pa čak i sati, kad se očekuje kakav visok gost. I ondje gdje je za Europejca samo pijesak i kamenje, nastaje 'put'.

Očito je riječ o važnoj simbolici govora o 'pripravi puta i ravnanju staza'. Ivan je tada, a i to čini i danas nama u vrijeme Došašća, mislio na neke drugačije putove. To je 'put naše nutrine'. Pozvani smo pitati se ima li i u našem životu putova koje ne znamo više otkrivati, zapravo toliko su zatrpani kao neki stari putovi za koje se kaže 'tuda je nekad prolazio neki put'. Kao što su mještani dopustili da zaraste neki put, tako i mi dopuštamo da se 'zatrpaju' razni putovi u našem duhovnom životu. Simbolički bismo mogli reći, da su nekad bili kod mnogih otvoreni 'putovi' kršćanskoga života, ali su danas 'zatrpani', kao na primjer 'put molitve', 'put do crkve - do Mise'! A mogli bismo takvih 'putova' nabrajati u našim obiteljima, kao što su put 'poslušnosti', 'put žrtve i odricanja', a da i ne govorimo o toliko nužnom putu za današnje krize 'put strpljivosti i izdržljivosti', put ljubavi prema potrebnima, i tako dalje. Tako pomalo nestaju 'putovi' među ljudima, sve je manje komunikacije, nestaju teme za razgovor.

Jasno je da je Isusu potreban 'put' da bi mogao ući u naš život, u naše srce. I pravo pitanje u ovo vrijeme jest da obnovimo 'zaboravljene putove', da imamo 'vremena za njega', za njegovu poruku zaokreta u našim životima. Jer ako nam srce ostane i dalje 'zakrčeno' samo našim mislima, našom usredotočenošću samo na sebe, a pogotovo s nesnošljivošću u odnosu na druge, štoviše i mržnjom, ogovaranjem i svim vrstama zločestoća, tu Isus ne može ući, mi mu naprosto ne dopuštamo da 'napravi reda'.

2. Advent znači dolazak Gospodina u budućnosti, ali i u sadašnjosti. Svatko od nas svoj način zamišlja Božju prisutnost i dolazak Gospodina. Naše očekivanje i traženje Gospodina mora biti nošeno sigurnošću da ćemo ga naći, da je njegova definitivna prisutnost već započela, jer nam je obećao svoju trajnu blizinu i prisutnost. Njegova nam riječ daje snagu da idemo prema cilju gdje ćemo ga gledati onakva kakav jest. Dok izgrađujemo ovaj svijet, trebamo ulaziti u sve tješnje zajedništvo s njime i tako hrlimo njemu ususret. Pritom trebamo imati na pameti kako je Gospodin onaj koji prvi dolazi nama u susret, uvodi u svoje zajedništvo. Iz toga izrasta i naš zadatak kao i Ivanov. A on se sastoji u tome da pripravljamo dolazak Božji u ovaj svijet i u srca ljudi. Zato svaki od nas mora biti preteča Gospodinov, 'glas u pustinji' ovoga života. Hoće li to biti neka lijepa prigodna riječ, ponuda nekog lijepog štiva, direktni poziv ili molitva i tiho svjedočenje, to svatko mora procijeniti. Najvažnije je da onaj tko nas vidi osjeti volju i želju da i on jednoga dana 'otvori' srce Gospodinu. To nije samo svećenikov zadatak, već su svi kršćani na to pozvani, 'pripravljati' Gospodinu put da uđe u živote drugih ljudi, u njihove obitelji.

3. Ivan Krstitelj je najprije 'prorok', prorok koji dolazi iz pustinje. Pustinja danas ne zvuči dobro. Znak je osamljenosti i napuštenosti, kao neki 'prag smrti'. Zato je i biblijska riječ 'glas vapijućega u pustinji' postala simbol uzaludnosti. Glas se ne čuje, gubi se u smrtnoj tišini ili u pustoj buci zaposlenosti i vreve, bezbrojnih reklama i ponuda preko medija, posebice 'društvenih mreža'. I to nas naprosto zaglušuje.

Kršćanstvo ima snažne i duboke razloge za nadu u budućnost bolju i svjetliju. Ona se zasniva na Božjim začecima. Njen hod, dolazak i nadanja temelje se na Božjoj vjernosti i na ljudskoj vjeri u život. Božji pohodi pokretali su uvijek ljude, najprije za pripravu, a zatim na djelovanje. Odgovorivši Božjem Duhu, njegovoj Riječi koja mu je došla, koja je čist dinamizam, snaga ljubavi i mudrosti, Ivan je morao biti spreman na nezadrživu akciju. Pogledajmo samo taj lik kako je neumorno djelovao umom, hodom i naviještanjem, a što je rađalo praksom da su ljudi hrlili k njemu. Bio je to predan rad na pripremanju i ostvarivanju kraljevstva Božjega.

Hoće li se Crkva zadovoljiti samo silnim dokumentima, poslanicama, povjerenstvima za ova ili ona pitanja, a da se rijetko tko 'pomakne'. Potrebna je akcija, neko vidljivo djelo, izlazak iz toplih salona i kuća. I prva briga danas jest: kako to učiniti kada nas ''korona' sili na 'fizičku distancu'? Izgleda da i kršćani čekaju samo da 'to prođe' pa da mogu obavljati neke ranije ustaljene običaje, vjerske manifestacije i dr. Nemamo što čekati, nego sada misliti, kako, i uz poštivanje epidemioloških mjera, nešto učiniti da Kraljevstvo Božje raste, da se ljudi više približe Bogu? Hoće li to biti posjet nekome makar i 's maskom', poziv na telefon (mobitel), neka ohrabrujuća poruka, neka dostava makar i male pomoći nekome koji je siromašniji? Sve se to može i u 'pustinji' koju je nametnula 'korona'. I u ovo vrijeme mogu izrasti brojni heroji svjedočenja Božje prisutnosti. Ugledajmo se u primjer našeg medicinskog (bolničkog) osoblja, naših njegovateljica i svih djelatnika u socijalnim ustanovama, staračkim domovima i dr. U isto vrijeme, mnogim kršćanima 'korona' je postala dobar izgovor da se 'ne miču', da ništa ne poduzimaju. Ne, to se s nama ne smije dogodili već odmah odlučimo da ćemo, ako to i nije moguće svakoga dana, ali češće učiniti nešto lijepoga i dobroga za ljude, a to onda znači i za Boga koji će stostruko nadopuniti ono što smo mi započeli.

PRIJEDLOG ZA OBITELJSKU MOLITVU

prije nedjeljnoga ručka ili u neko drugo vrijeme

Otac-majka-ili dijete:

- Za Crkvu u svijetu: da svugdje bude znak tvoje nade i slobode, molimo te.

Svi: Gospodine usliši nas.

- Za Crkvu u našem hrvatskom narodu: da bude svima svjedočanstvo spasenja koje jedino ti nudiš, molimo te. Gospodine....

- Za našu župnu zajednicu: da u ljubavi ostvaruje tvoj poziv na 'pripravljanje puta' Gospodinu u našim srcima i gdje god djelujemo, molimo te. Gospodine ...

- Za sve, osobito za mlade: da u mnoštvu ponuda znaju prosuditi što je najbolje, molimo te.

- Za naše obitelji: da znaju jedni u drugima, osobito u mlađima, usaditi duh molitve, poštovanja i pravednosti, molimo te. Gospodine ...

- Za one koji i ne znajući čekaju tebe: da te susretnu u našim odnosima, osmijehu, lijepoj riječi, molimo te. Gospodine ...

- Za naše pokojne: da budu s tobom kojega su u životu u vjeri i nadi čekali, molimo te. Gospodine ...

ŽIVOTNA ODLUKA

Naša prisutnost u svijetu je jako potrebna. Donosimo topline i svjetlosti tamo gdje je nema. Budimo preteče Gospodinovi i 'pripravimo' mu mjesto u (svime i svačime) 'zakrčenim' srcima, najprije u svojemu životu, a onda u susretu s drugim ljudima.