MISLI UZ BLAGDAN SVETE OBITELJI Prva nedjelja po Božiću, 27. prosinca 2020. Prema 'spašavanju' obitelji

Piše: prof. dr. Milan Šimunović

Bogočovjek nije neki 'vanzemaljac', on ima svoju obitelj, u kojoj Sin Božji postaje čovjekom, začet od Marije po Duhu Svetomu, a Josip preuzima svu skrb, kao poočim i hranitelj. Ona je glasila, izgledala i bila kao svaka ljudska obitelj, ali ipak silno specifična, i zovemo je "svetom". Zato o božićnim danima Crkva skreće posebnu pozornost vrijednosti obitelji, koja je danas u mnogočemu 'uzdrmana u svojim temeljima'.

ŠTO NAGLAŠAVAJU MISNA BIBLIJSKA ČITANJA?

U prvome čitanju Bog zahtijeva osnovni red u obitelji koji se sastoji u štovanju starijih, u prvom redu roditelja, ali i u obazrivom ponašanju roditelja prema djeci. Tko želi biti čovjek kulturan i pravedan, mora biti odgovoran, a to se traži od starijih i mlađih. Postavši čovjekom Božji Sin ušao je kao rođeni član u ljudsku obitelj.

A kako današnja obitelj može 'naći uzor' u Svetoj obitelji? Današnjoj obitelji to izgleda nedostižan ideal, jer se radi o 'Svetoj obitelji', koja navodno nije imala nekih problema i u njoj je morala vladati 'prava idila'. Međutim, nije to baš tako, barem prema onome što znamo iz evanđeoskih izvještaja. Bilo je i u njoj više toga što nije bilo spojivo sa osnovnim ljudskim dostojanstvom. Sjetimo se samo mjesta Isusova rođenja (u štali), kada "za njih nije bilo mjesta u svratištu", u Betlehemu. Onda slijedi prisilni bijeg preko granice, u Egipat, u pravu 'političku emigraciju', suočavanje s nizom problema, sad ovdje sad ondje, već prema tome gdje se selila. Jasno je, da dok su svi bili zajedno u Nazaretu, ta je obitelj bila hram Božji jer je pod njihovim krovom prebivao Bog. I zato ju mi štujemo, jer je tu rastao u mudrosti i znanju sâm Isus. A što se tiče Isusova 'sudbine', on kasnije neće imati postojanoga doma, neće čak imati ni gdje "glavu nasloniti", kako je sam rekao, i u mnogo će slučajeva biti čovjek na putu, 'podstanar' i selilac, da jednoga dana 'završi na križu'. Mi ćemo reći da su to mogli izdržati jer je Sveta obitelj bila posebna Božja briga. Ali ipak nije bila oslobođena raznih nevolja kao i svaka druga obitelj. Jer Bog je htio da u Isusu Kristu bude nama u svemu sličan "osim u grijehu".

Isus, član ljudske obitelji, ipak posvećuje sve svoje snage onoj drugoj obitelji, sveljudskoj, odnosno da svi ljudi koji slušaju njegovu riječ budu njegovi, jedna velika duhovna obitelj. Isusu je bilo važno uspostaviti takve veze među ljudima da svi, koji pripadaju ljudskom rodu, mogu pripasti svima otvorenoj zajednici, Crkvi kao obitelji. Za to je živio i za to je dao svoj život "da raspršene sinove Božje 'skupi u jedno' (Iv 11, 52).

Mi danas predstavljamo tu 'veliku obitelj', taj Božji narod. i sastajemo se svake nedjelje "u Isusovo ime". Ako je to Isusu bilo glavno, nama ne smije biti nešto sporednoga što, nažalost, pokazuju brojni kršćani koji zanemaruju okupljanje oko Isusova Stola Riječi i Kruha, dakle na euharistijskom nedjeljnom i blagdanskom sastanku, zanemarujući naviještanje Radosne vijesti. Isusu je to bilo najvažnije, uza sve poštovanje i prema rođenoj majci. Sjetimo se kada su ga tražili da s njime razgovaraju, a on ih je na neki način 'odbio', hoteći im pokazati da su svi ljudi 'njegovi', njegov rod. Sveta obitelj je to definitivno shvatila, dajući svoj doprinos izgradnji novoga svijeta, nove "velike Božje obitelji", pomažući potom Isusu da izvrši svoje poslanje, što se posebno očitovalo i u Marijinoj prisutnosti pod križem, kada je Isus bio razapinjan i kasnije.

Dakle, možemo zaključiti da je Sveta obitelj u siromaštvu i progonstvu sačuvala vjernost Božjoj riječi, A time i unutrašnji sklad ljubavi, stavivši se u službu onoga što je trebao izvršiti Isus, Spasitelj svijeta. Upravo to nedostaje današnjim obiteljima, koje bivaju sve iskorjenjenije iz vjere, bez jasne svijesti o svome poslanju, postajući nestabilne, jer potpadaju pod utjecaj onoga što im nudi reklamna i zabavna industrija (potrošnja, uživanje i materijalna dobra ...). A jer si to mnoge obitelji ne mogu priuštiti što se smatra 'vrijednim', kako bi bile 'u suvremenom trendu', rađaju se napetosti, nezadovoljstva, razočaranja, dok sebičnost i krivo shvaćena sloboda uzrokuju među ostalim rastave i niski natalitet, čije posljedice danas gorko osjećamo, osobito na našim selima. Nestanak smisla za žrtvu, čemu su i stariji krivi jer su govorili da ne žele da se njihova djeca muče kao oni, urodila je trkom za lagodnim životom, a što se svaljuje i na iste starije, zapuštene od svoje djece i unučadi.

Je li moguć 'povratak' pravim vrijednostima, u ovoj slučaju onoj zdravoj vjerskoj tradiciji? Kako, poput Svete obitelji, makar i uz velike neugodnosti i iznenađenja, spasiti i pomiriti staro (ako se prakticiranje vjere može uopće zvati starim, jer će neki brzo zaključiti da je to zastarjelo) i novo, odnosno nove životne ritmove u ovom užurbanom tehniciziranom svijetu, osobito u svijetu interneta i mobitela, gdje ima dosta toga dobroga ali i rizičnoga? Nije li propušteno vrijeme u kojem je o tome trebalo i na razini Crkve sve ozbiljnije razmišljati, odnosno je li već sve pomalo prekasno? Uvjereni smo da nije, jer ima dosta obitelji koje smatraju da je moguće 'snaći se' i u ovom nestalnome svijetu, koji jednostavno makar i nesvjesno 'razara' obiteljsko zajedništvo, te izvršiti poslanje obitelji unutar nje same te vjerničke zajednice. Naime, ako brak i obitelji pružaju tolike preduvjete da čovjek nauči živjeti, onda treba računati i s time da se u obitelji odlučuje i sudbina vjere. A ona se izražava određenim oblicima: molitvom, blagoslovom, pohađanjem mise, primanjem sakramenata, običajima crkvene godine, svetim znakovima i slikama.

Nažalost, u mnogim je župama i prije 'korona-krize' gotovo ugašena mogućnost okupljanja u vidu 'spašavanja obitelji', od rasta u vjeri do praktičnih vježbi u stvaranju temeljnog obiteljskog ozračja na temelju vjere. Nije li upravo sada vrijeme da se obnove neki sadržajni kršćanski običaji u okviru obitelji?

Kršćanska obitelj neće propustiti priliku da se u razgovoru i molitvi ovih dana sjetimo svih onih koji i zdravstveno 'spašavaju' naše obitelji. Uvijek, a osobito danas dužni smo izraziti zahvalnost liječnicima i medicinskim sestrama u Domovima zdravlja-Ambulantama, u bolnicama i raznim Domovima za starije i nemoćne osobe, te kuharicama i čistačicama, svima onima koji se danima i noćima muče da toliki ljudi prevladaju posljedice 'korone', koji zapravo supate s brojnim bolesnicima i svima koji su na bilo koji način pogođeni. Možda i ove božićne dane zbog svoje tako humane i od Boga na poseban način blagoslovljene službe neće biti u svojim obiteljima. Neka znaju da mislimo na njih, za njih se molimo i da smo im trajno zahvalni, makar nemamo prilike da im to i osobno izrazimo.

Valja odati priznanje, i vidljivije podržati, brojne očeve i majke, bake i djedove, koji nisu posustali i voljni su nastaviti i dalje živjeti u Ime Isusovo, biti biološka (kućna) i duhovna (župna) obitelj. Kako se ne sjetiti, uz izraze priznanja, onih obitleji koje njeguju nekog od bolesnih članova (djece, starijih i ostalih)? Moramo im biti blizu, jer je krajnje vrijeme za veće zaživljavanje solidarnosti, pomaganja jednih drugima. U protivnom, zatvaranje u sebe (što se zove individualizam), i u 'svoju malu sreću' što često postaje 'velika nesreća' sve više će nas uništavati. Ne, to se ne smije dogoditi.

OBITELJSKA KUĆA

Kuća se ne gradi samo od kamenja i cigle. Kuća u kojoj se može stanovati nastaje od sagnutih leđa očevih i neprospavanih noći majčinih. Stambeni prostor nastaje sužavanjem egoizma, a sigurnost dolazi od usidrenosti u Bogu. Zaštitni zidovi rastu od mnogogodišnje pouzdanosti a prozori se otvaraju od umijeća gostoprimstva. Djeca tu nalaze dom i onda kada prođe već dvadeset godina pošto su napustili kućnu građevinu.

RODITELJI DAJTE VJERI DOM !

* Pripovijedajte o Bogu. Što Bog vama znači? U vjeri utemeljite svoje odluke. Jer djeca uče oponašajući roditelje.

* Govorite Bogu. Molite zajednički i pojedinačno ako hoćete da vam djeca uspostave pravi odnos prema Bogu. Štoviše, trebali biste glasno moliti sa svojom djecom. A prigoda je više: u povodu jela, navečer i slično.

* Postavite znakove vjere u kući. Križ na zidu, blagoslovljena voda, glazba, mala odricanja, razmišljanje u Došašću, jaslice i bor u božićno vrijeme, i tako dalje.

* Darujte Bogu vrijeme. Dobre namjere nisu dosta. Za odnos s Bogom treba svjesno naći vremena. Sat za zajedničko slavljenje Mise nije izgubljeno nego dobiveno vrijeme. U protivnom, lako se može dogoditi da se 'svi izgubite'.