DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU - C (19. lipnja 2022.) Nije li Isus prezahtjevan?

Evanđelje današnje nedjelje donosi zgodu kada je Isus upitao svoje učenike što ljudi misle, što i kako govore o njemu? Oni su mu rekli ono što su čuli 'da je Ivan Krsitelj, Ilija, ili neki davni prorok koji se ponovno pojavio. A na pitanje što oni misle, situaciju 'je spasio' apostol Petar koji je rekao: "Krist - Pomazanik Božji!" Zanimljivo, Isus im je zaprijetio da o tome ne govore nikome (za sada), jer mnogi još ne bi bili spremni prihvatiti tu činjenicu, mnogi uglavnom očekujući nekoga čudotvorca u svoju korist. Obratiti se i vjerovati Evanđelju, ipak je duži proces koji trži potpuni 'zaokret', nove stavove, novi životni mentalitet, a ne ide tako lako. To je, naprotiv, preteško.

A to će se danomice sve više uviđati, sve dotle da će Isusa mnogi napuštati, posebice onda kada počinje najavljivati svoju odbačenost, muku i smrt, ali na kraju i uskrsnuće. I u toj situaciju i više nego čudno zazvučale su njegove riječi:

"Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti."

Pokušajmo odgonetnuti što je Isus htio reći, jer te riječi mnoge zbunjuju i čak udaljuju od vjere!

Zaista, Isusove riječi su veliko iznenađenje, čak svojevrsni šok, sve dotle da mnogima i danas nije jasno što ovo znači, odnosno nije li Isus prezahtjevan?

Zahtjevi koje Isus postavlja sljedbenicima dodirujući pitanje smisla i sreće ljudskog života. "Odreći se sebe", "izgubiti svoj život" izražava shvaćanje koje bi suvremena psihologija mogla samo potvrditi - a mnogim je ljudima još uvijek novo.

Naime, tko svoju sreću hoće postići tako da se sebično bavi samim sobom, svojim probitcima i uspjesima, po svemu sudeći baš neke posebne šanse da bude sretan. Za to imamo niz primjera. Naprotiv, istom kada se 'odrekne sebe', to jest od zaokupljenosti svojim 'ja' pa 'ja', od principa 'imati što više', obogatiti se i 'pucati od zdravlja' i okrene se drugome (sebedarnom ljubavlju) i zajednici, od obitelji do prijatelja i društva u cjelini, počinje mu život dobivati puninu za kojom zapravo teži.

Govoreći o križu, koji valja nositi svakoga dana, Isus ne misli na neko posebno 'mučeništvo' već naprotiv na mnogo malih poslova i obveza, boli i nedaća koje traže svakodnevno odricanje i napor. Jer bez toga nema života.

No, tko zbog svega toga uvijek mrmlja, prigovara, gleda 'pod svaku cijenu' izbjeći sve napore i nevolje, gledajući kako to natovariti drugima kako bi njemu bilo bolje, samo otežava sebi i drugima život. On ne može biti 'pravi čovjek', već je praktički nezadovoljni sebičnjak, zapravo prije ili kasnije postaje nesretan, teret sebi i drugima, od obitelji pa dalje.

Tko naprotiv prihvati 'svagdanji križ' (a to su svakodnevne obveze koje zahtijevaju i nemale napore i muke), te u tome vidi prigodu za svoje stvaralaštvo i za služenje bližnjemu, taj osmišljava svoj život. To su, ipak, uspjeli mnogi dobri ljudi, znani i neznani, koji su se zalagali za druge, čak i iznad svojih snaga i moći (uzmimo samo medicinsko osoblje i one koji se nesebično žrtvuju za druge). I za njih kažemo "dobri ljudi". U tom smislu gajimo zahvalnom prema njima (osobito našim dobrim roditeljima), a neke i posebno slavimo kao svede ljude. I zato bi bilo dobro da samima sebi postavimo pitanje: zašto i ja ne pokušamo ako su to ne samo pokušali neko ostvarili toliki dobri ljudi? Pa i oni koji nisu 'previše' vjerovali u Isusa, čak i nisu bili vjernici, ali u njima je (a da to nisu ni znali) djelovao Duh Božji. To su bili pravi humanisti, i nesvjesno 'na Isusovoj crti'.

Isus je noseći svoj križ ipak ponekad osjetio napuštenost od Boga i ljudi. Ali nije posustao. I nama se može dogoditi da naše žrtve i dobre namjere ne budu priznate. Štoviše, često mogu biti krivo shvaćene od nezahvalnih ljudi. No, ako svakodnevno 'nošenje svoga križa' (životnih obveza i briga) shvaćamo kao nasljedovanje Krista, onda znamo da je to pravi put, jer je on njime prvi prošao. I da se tim putem doista 'spašava' (ispunjava) život. Dakle, on se ne gubi, nego dobiva na smislu, na radosti ovdje i u vječnosti.

Osim svoga 'križa' (svojih muka) dobar čovjek u isto vrijeme uzima na sebe i tuđe muke, smatra ih svojima. On znade da je, po Isusovu primjeru, potrebno s ljubavlju otkrivati tuđe potrebe i pomoći ih riješiti. To znači 'ožimati' svoj egoizam i sebeljublje i napajati se Duhom Isusovim, koji je svoj život položio za nas. To je ideal za kojim treba težiti. Zato kršćanin ne može biti miran dok u svijetu ima nevolja, počevši od svoga susjedstva. To znači 'uzeti križ'. I onda takav čovjek osjeća radost, već i na kraju dana (prije spavanja) jer je, kako kaže sv. Majka Tereza, učinio nešto dobroga i lijepoga za Boga i za ljude. I sada neka netko rekne da se na taj način život 'gubi', da je to nametnuta muka. Ne, na taj način, žrtvujući se, život se 'dobiva', stječe puninu.