DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (A) (3.9.2023.) Snaga kršćana izvire iz Križa

Misna čitanja - evanđelje: Mt 16,21-27

Svima nam je dobro poznata pučka izreka da "nema života bez križa", što zapravo znači da ne postoji čovjek koji nema neke težkoće, probleme i sl., tj. neki križ. Ta izreka dakle nije nastala kao neka teorija, nego na temelju životnog izkustva.

Međutim, križ je sastavni dio kršćanskog života. Ali to ne znači da kršćanin pošto-poto traži križ, nego ga - budući da je križ neizbježan - prihvaća na evanđeoski način. Zato vjernik koji želi živjeti bez križa sličan je apostolu Petru koji je - u najboljoj prijateljskoj namjeri! - Isusa želio i pokušao odvratiti od križa. Nato ga je Isus grubo opomenuo i posvijestio da njemu (Petru) nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko, tj. ono što je svjetovno.

Zato Sv. Pavao u Poslanici Rimljanima (v. 12,1-2) jasno govori da vjernici trebaju izbjegavati suobličavanje ovomu svijetu. Taj izraz "ovaj svijet" označava trenutačni grješni svijet - pa dakle kršćani ne smiju prihvaćati mentalitet ovoga svijeta. Pritom, kršćani ne trebaju pobjeći iz svijeta, nego svakodnevno obnavljati svoju pamet, da bi tako mogli razabrati što je Božja volja koja se sastoji u onome što je "dobro, Bogu milo i savršeno". Svi bi se kršćani, dakle, cijeli život trebali školovati, ali ne idući u školu, kao što sada djeca polaze, nego bi kod kuće trebali proučavati Katekizam ter svaki dan čitati a u crkvi slušati Sv. pismo. Žalostno je malen broj onih koji to čine pa zato imamo mnoštvo nepismenih kršćana.

U tome "blaženom neznanju" mnogi kršćani niti znaju cijeniti pozitivne stvarnosti društva i kulture, niti su svjestni naše zadaće da živimo kulturu svetosti, a ne da usvajamo kulturu svjetovnosti. Zabrinjavajuće je koliko kršćani u cijelom svijetu nasljeduju sadašnji mentalitet ovoga svijeta, dominantnu kulturu, posebno zabavnu kulturu koju diktiraju moćni lobiji, a to se odnosi na glazbu, modne trendove, medijske poticaje, općenito - svjetovni stil života.

Zato Isus predbacuje Petru: "Nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" Bi li danas Isus to i nama predbacio? Jer biti kršćanin znači biti drugačiji, nov, alternativan, istinski dubok i vjerodostojan. A današnji kršćani kao da se boje javnog svjedočenja vjere, kao da se trude u svemu biti kao i svi drugi. Pri kršćani se nisu tako suobličavali s načinom života nekršćana. Postoji prekrasan dokument Pismo Diognetu (nastao oko 190. godine) koji opisuje život prvih kršćana i donosi upravo navedene ključne izraze. Kaže:

"Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima… Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece (zato nisu imali demografskih problema kao hrvatski narod danas! – moja opaska). Imaju zajednički stol, ali ne i postelju. U tijelu su, ali ne žive po tijelu… Ljube sve, a svi ih progone... Izruguju im dobar glas… Vrijeđaju ih… Ponižavaju ih… Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se..."

Izgleda nestvarno i nemoguće? Jer, ljudski gledano, čovjek se spontano pita odkud tim ljudima takva nadljudska snaga? Odgovor je u činjenici da su prvi kršćani doslovce prihvatili Isusove riječi o važnosti i potrebi nošenja svoga križa, tj. nasljedovanja svoga Gospodina. Zato je Sv. Ivan Vianney dao sjajan recept: "Ako križ odbijaš – tare te; ako ga prihvatiš – nosi te!" Kako to? Tako što Isus s nama nosi naš križ!

A.K.