DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU -A (20.8.2023.) Božja ljubav nema granica

Misna čitanja - evanđelje: Mt 15,21-28

Ususret Isusu dolazi strankinja, poganka i moli ga za pomoć. Njezina se molitva ni po čemu ne razlikuje od molitava kojima su mu se Židovi obraćali za pomoć, no nju Isus ne uslišava. Zapravo, ne uslišava joj molbu odmah. On to čini namjerno – želi postići "dodatni učinak". Zato, na nagovaranje svojih učenika da joj ipak pomogne, Isus odgovara da je poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.

Jasno, tim riječima Isus nije odbacio pogane, niti je odbio mogućnost njihova pristupa u Božju milost i spasenje, nego želi dati prvenstvo Božjemu izabranom narodu. Jer Židovima se prvima Bog objavio - Stari zavjet nam to lijepo i obširno opisuje - Abrahamu i njegovu potomstvu, a onda i cijelom narodu na Sinaju, pa stoga njima pripada i prvenstvo u navještaju Isusove Radostne vijesti, Evanđelja. Zato tek na ženinu upornost i nakon njezina ponizna odgovora, Isus priznaje njezinu veliku vjeru i ozdravlja joj kćer.

Time je Isus pokazao kako Božje milosrđe nema granica - ni nacionalnih ni kulturalnih ni vjerskih... Jednako tako je i Isusova ljubav bezgranična i neizmjerna… A to je nama danas ne samo razlog za radost, nego i poziv na nasljedovanje, tj. na dobročinstvo.

Zatim, kršćanin koji ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga treba znati i radovati se dobru drugih. Nažalost, danas je više kuknjave – na što papa Franjo s pravom upozorava – jer često se čuje: "Zašto je drugima bolje nego meni? Zašto zli ljudi prolaze bolje nego mi vjernici? Zašto drugi nemaju ove nevolje koje ja imam? Zašto je drugima život lakši?" Itd.

Međutim, do takvog zaključivanja najčešće se površnim prosuđivanjem na temelju izvanjskoga. Ono što nama izvana može izgledati kao sreća i blagoslov možda toj osobi nije blagoslov. Možda ne vidimo tuđu patnju. Ili ne primjećujemo, jer to nije lako vidjeti, neku unutarnju, skrivenu borbu koja je u toj osobi prisutna. I možda joj Bog upravo zato iskazuje neko dobro koje ne daje nama, ali to čini zato što bi ta osoba bez toga bila sasvim izgubljena.

Svakako, današnja evanđeoska zgoda daje nam pouku da Božje milosrđe nema mjere, da Božja dobrota i ljubav nemaju granica. Jer Bog ne ljubi nijedan narod i nijednoga čovjeka više od drugih. Svakoga od nas on ljubi najvećom ljubavlju i svakome od nas on iskazuje najveće milosrđe. Svakome je od nas on najveće Dobro. Ali o nama ovisi hoćemo se na Boga osloniti – o tome dakle ovisi i naša budućnost u sadašnjoj demografskoj katastrofi hrvatskoga naroda.

Zato niti je dobro smatrati sebe najgorim, niti je pametno uzdizati se iznad drugih. A upravo je to, nažalost, česta oznaka našega mentaliteta – ili je kod nas sve najgore u svijetu (za bilo koji nered u društvu najčešći je komentar: "Toga nema nigdje!" – a toga ima svugdje u svijetu!); s druge pak strane je osjećaj da nitko na svijetu nije tako uzpješan i pametan kao mi (npr. u sportu… - to je razlog za radost, ali ne i za oholost!). Stoga je u odgoju djece i samoodgoju mladih veoma važno i potrebno vježbati uravnoteženost ter posvješćivati njezino golemo značenje za pojedinca i narod.

Zbog svega toga stalno trebamo imati na umu da u Bogu svaki pojedinac i svaki narod ima jednako ljudsko dostojanstvo. Ujedno, to nam je razlog i poticaj na zahvalnost Bogu, na osobnu poniznost i poštivanje drugih!

A.K.