DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (22. kolovoza 2021.) "Tvrd je to govor!" "Kome da idemo?"

Situacija:

Mnoštvo ponovno traži od Isusa kruha (nakon što je umnožio kruh i nahranio mnoštvo), a on najednom počinje govoriti da je sȃm on "Kruh života" i tko bude jeo taj kruh, imat će u sebi život, živjet će zauvijek. Možemo samo zamisliti kakav šok mogao izazvati takav govor. Velika većina naprosto 'ostaje bez daha', čak se počinju i prepirati: "Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?" I oni najbliži, učenici, sve su zbunjeniji i pomalo ga napuštaju jer je to za njih nepojmljivo.

Poslušajmo najprije Evanđelje:

"U ono vrijeme. Mnogi od Isusovih učenika rekoše: "Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?" A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: "Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su."

"A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju." Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: "Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca."

Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: "Da možda i vi ne kanite otići?" Odgovori mu Šimun Petar: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji."

Krušno pitanje - pitanje života

Život i kruh, i to kruh u osnovnom i najužem i najširem smislu riječi, uzročno su povezani. Krist nije zanijekao potrebu svakidašnjega kruha. Naprotiv. to je uostalom stavio u svoju prvu i glavnu molitvu koju je dao da se moli "Oče naš ..... Kruh naš svagdanji daj nam danas". I sve njegove prispodobe o Božjem kraljevstvu pretpostavljaju kao polazišnu vrijednost upravo ljudski rad, ljudski trud, a sve se slijeva u brizi za svagdanji kruh koji je, uz ostaloga, simbol svega što održava ljudski život.

Krist je ipak povukao do krajnjih granica "krušno pitanje". Želio je naglasiti da se životna punina ne može postići samo zemaljskim kruhom. Zato nudi samoga sebe kao "Kruh života". Budući da je čovjek u Božjoj zamisli 'cijepljeno biće', nakalemljeno na samo stablo Božjega života, potreban mu je 'dvostruki kruh'. I stoga da bi nam priopćio taj božanski život, već sada (klasično se veli: po milosti), i to s perspektivom vječnoga života u Bogu, Krist upravo u kruhu i vinu našao najprikladniji znak.

Možemo donekle razumjeti zbunjenost Isusovih učenika, a to je i naš problem danas, kada se Isus izjašnjava kao "Kruh živi". Upućuje na svoje uskrsno stanje. Bit će nazočan kao Uskrsli, sav životan i životvoran, On je u isto vrijeme nebeski i zemaljski. A posljednji je doseg svega onaj nebeski život. Stoga se Duh Sveti, Duh životvorac, zaziva nad misni kruh i vino, prije 'pretvorbe', da ih oživotvori kao što je nekoć oživotvorio krilo presvete Bogorodice. Duh Sveti se zaziva da bismo taj Kruh blagovali u Duhu, to jest u vjeri. Tako se zbiva, kao u svakoj hrani, ali obratno: ne asimiliramo tu hranu sebi, nego se toj hrani asimiliramo. Možda je molo teško ovo razumjeti. Rečeno najjednostavnijim rječnikom: postajemo ono što blagujemo, 'drugi Krist'.

Ipak, bitna je vjera!

Upravo je Euharistija sa svime onime što ona uključuje o božanskoj objavi, Bogočovjeku, zajednici saveza, središnje otajstvo koje nas obvezuje da se opredijelimo: vjerovati ili ne vjerovati u Krista. Stoga današnje Evanđelje završava svečanom ispoviješću sv. Petra. On se oslanja na Božje objavljenje a ne na svoje znanje 'po tijelu i krvi'. Vjerovati znači odvratiti oči od ispraznih tlapnji, od neostvarenih snova i iluzija kojima vrvi svijet, od krivih 'bogova' koji ne mogu čovjeku riješiti njegov životni problem, nego ga samo izigrati. Mnogi su nudili 'blagostanje', a na kraju čovjeka doveli u 'ropstvo', kako nekad tako i danas.

Stoga se treba čuditi da se Galileji, u Kafarnaumu, dogadio gotovo 'masovan otpad'. Učenici, a tu se misli na mnoge koji su češće bili kod Isusa, slušali ga, bio im je zanimljiv i s puno obećanja, posebno ih je oduševio kada je umnožio kruh i nahranio njih i toliko mnoštvo, računali su da bi uz njega mogli dobro proći. Međutim, događa se razočaranje i razlaz. Naizgled, Isus doživljava neuspjeh. Ali nije mogao povući ništa od rečenoga kako bi za sebe olakšao 'mnoštvo'. Tu se sada događa prava 'prekretnica'. I Dvanaestorica (apostola) ostaje zbunjena. Isus se okreće njim s pitanjem: Da možda i vi ne kanite otići? Kakve li napete situacije! Apostol Petar među prvima uviđa da nikakva druga mogućnost nema šanse i izgovara sudbonosne riječi: "Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga ...!" Htio je reći: Ti si jedini i nitko drugi! Biti vjernik po uzoru na Petra isto je što i biti blažen, unatoč ljudskim nesavršenostima, kušnjama i padovima, to jest grijesima. Isus nije svoga povjerenja od Petra povukao pa i onda kada ga je zatajio, već je na njega računao. Vjerovati znači biti 'privučen od Duha', otvoriti se Božjem daru, jer "vjera je dar", koji se (nažalost) može i odbiti. Može se pretpostaviti da je barem dio onih koji su Isusa napustili, nakon njegova uskrsnuća, shvatili što su 'napravili' i pridružili se sve većem broju 'spasenika'.

Nedjelja bez mise 'nije nedjelja'?!

Na kraju možemo zaključiti sa utješnim zaključkom: ako vjerujemo Kristu on se neće povući od nas. Uvjet je da se oslanjamo na Boga, koji je stalan. Nismo u kušnji propasti nego na putu konačnog ostvarenja. Presudno je da se ne 'udaljimo', makar nam se nekad dogodi da je Isusov govor 'pretvrd', da ga naprosto ne razumijemo, kada vidimo da se samo radi o nekim zahtjevima. Jer ljudi smo. Obećanja su nam još zanimljiva, ali zahtjeve ili odbacujemo ili ih prilagođujemo svojim sklonostima. I svatko se od nas danas nalazi pred Isusovim pitanjem apostolima: da možda i mi slučajno ne želimo od njega otići? Zahvalimo Bogu za dar vjere i za sva bogatstva koja nam s njom dolaze. Iako nas ponekad muče sumnje i krize, znamo da drugog puta nema. Samo Isus ima riječi života vječnoga.

Na kršćanima koji su ostali vjerni, makar s nizom pitanja, poput apostola, jest da svojima u kući, susjedima, prijateljima i ostalima u nekom pogodnom trenutku, reknu: nemoj prebrzo donositi zaključke i napuštati Boga koji nam se nudi u Kristu kao "Hrana"; nemoj predugo čekati da dođeš na Misu da se "hraniš Kristom". Učini da ti nedjeljna Misa bude središte života. U protivnom, puno riskiraš. Prije ili kasnije moraš odgovoriti na pitanje: Kome da danas vjerujem? Kamo drugdje da idem?? Kako mogu napustiti onoga koji 'ne može prevariti niti biti prevaren'. Bog te strpljivo i sa očinskom ljubavlju čeka.

ZA SVA VREMENA

Kome i kamo?

Ne, ne kanimo otići.

Kome i kamo, Gospodine,

kad znamo da si po Kruhu koji smo jeli

svoj životni prostor smjestio u nama?

Ne možemo od tebe, kad bismo i htjeli.

Još i žarom Vina u nama goriš

i sve nas tješnje privlačiš sebi,

da stopljeni za sva vremena

ti živiš u nama, a mi u tebi.