DRUGA USKRSNA NEDJELJA (11. travnja 2021.) KROZ SUMNJE DO VJERE U USKRSLOGA "Nevjerni Toma"

Počinjemo s pitanjima (nemojte dalje čitati prije nego razmislite o ova četiri pitanja):

1. Što mislite kada se za nekoga kaže da je 'nevjerni Toma'?

2. Je li 'slučaj' apostola Tome bilo samo nešto negativnoga ili ipak nešto drugo?

3. Prepoznajete li se i vi u 'ponašanju' apostola Tome kada razmislite o svojoj vjeri, osobito da je Isus uskrsnuo?

4. Kako prihvaćate one koji sumnjaju, koji propitkuju je li nešto istina ili nije, koji su čak razočarani?

Pogledajmo sada, svi zajedno, što se to dogodilo:

1. Kakve je teškoće proživljavao apostol Toma na dan Isusova Uskrsnuća?

On je, kao i drugi učenici, sav svoj život, svoju nadu, svoj idealizam gradio na Isusu s kojim se je družio, kojega je slušao pune tri godine. I najednom vidi da je sa razapinjanjem Učitelja sve to bilo razoreno. Čemu se sada nadati? I on gubi 'tlo pod nogama'. Nisu ga mogle utješiti fantastične priče nekih žena, pa čak niti njegovi sudrugovi, ostali apostoli, koji su tvrdili da su ga vidjeli, makar su neki u prvi mah i oni posumnjali, kako piše apostol Matej. A slijedeće nedjelje čut ćemo kako evanđelist Luka zapisuje da su neki od učenika bili "prestrašeni i zbunjeni, kao da vide duha", kad se Isus prvi puta javio. Dakle, i drugi su imali teškoće, ne samo Toma, ali ih nisu izrazili. On je ipak 'otvoreniji', on traži dokaz, čak postavlja i težak uvjet, to jest da bi ga morao vidjeti kako bi mogao vjerovati, štoviše i 'opipati' mjesta rana prigodom razapinjanja. Dakle, iznosi na vidjelo što su drugi skrivali i potiskivali.

Pitajmo se: jesmo li mi sličniji apostolu Tomi ili drugim učenicima? Ne nosimo li u sebi i velike sumnje, dok se u isto vrijeme čudimo kako drugi ne vjeruju?

2. Svaka čast Tominim sudrugovima - ali i Tomi

Kada im je Toma rekao da ne vjeruje, dok ne 'provjeri', oni se nisu na njega ljutili ili mu nešto spočitavali. Na taj su se način pokazali sličnima Isusu koji je nekoć rekao da nije došao suditi već potražiti izgubljeno. Zato oni svojega sudruga ne 'otpisuju' jer se nije pojavljivao punih osam dana, živeći u sumnji koja ga je 'izjedala'.

Ipak, makar je bio 'na muci' nije se povukao u sebe nego je odlučio poći drugim učenicima. Zamislimo sada što bi se dogodilo da su ga zbog njegova držanja smatrali nedostojnim da više pripada njihovu društvu, da su ga isključili kao nekog nevjernika? Ne, oni su imali razumijevanja i ljubavi.

Pitanje za nas: kako se mi ponašamo prema sumnjivcima, nevjernima, onima koji bi htjeli vjerovati, ali 'ne ide?

3. Kako se ponio Isus?

Ljudski razmišljajući mogao je reći: "Kada vi prihvaćate takve ljude, nevjerne i sumnjivce, poput Tome, kao oni koji mi postavljaju uvjete, neću ni ja s vama imati posla". Možda bismo se i mi složili s takvim postupkom, jer kada vidimo da je netko nakon dugoga niza godina 'došao u crkvu', zatražio krštenje i drugo, odmah nam se postavljaju pitanja: a gdje je prije bio, iz kojih interesa sada dolazi, i slično?

Isus ne bi bio Isus da je tako postupio. Naprotiv, on ispod 'površine' beznađa i prkosnog očaja, vidi nevolju Tominu nevolju, i danas mnoštva drugih, koji bi rado vjerovali, ali ne mogu. I kada prihvaća Tomine uvjete, ima razumijevanja i za nas beznadnike da nam vrati smisao i radost. Postupamo li i mi tako?

Isus, obraćajući se Tomi postupa obazrivo, samo ga 'blago kori', pozivajući ga da vidi 'rane od čavala' na njegovu tijelu. U tom času padaju svi Tomini prigovori, sve sumnje.

4. Postavimo samima sebi pitanje: kako je s našom vjerom?

Uza sve to što možda i redovito idemo u crkvu, 'obavljamo' sve vjerske dužnosti, nismo li često u situaciji apostola Tome? Zar nam se ne događa da sve što kaže Isus, i Crkva u ime njegovo, ne prihvaćamo 'pod gotov groš'. Zar i nas ne muče sumnje i teškoće? Postupamo li kao Toma da se nije potpuno udaljio i više pojavljivao, već je takav kakav je bio došao među svoje sudrugove. Rješenje, dakle, kada nas zahvate sumnje, kada imamo nešto 'protiv' više toga u vjeri, nije u povlačenju, u zapuštanju zajednice vjernika, već treba ići naprijed? Zašto? Zato što moramo znati da smo na ovome 'životnom putu' putnici prema punoj istini. A na njemu ima zapreka, stranputica, tame ... Nije li nekada sumnja kao neka 'vatra' koja čisti, koja nas može dovesti do produbljenja vjere? Zašto bi odmah bilo zlo imati nešto 'protiv' Boga, iznijeti mu prigovore i sumnje, tužiti mu se što ne vidi stvorenje koje toliko trpi? Pogledajmo danas one koji strašno trpe! Možemo li nešto naučiti od Tome? Ne nosi li sumnja u sebi obećanje da tek oni koji su dugo bili kušani, koji su godinama sumnjali, postižu uvjerenje da onaj u kojemu je dugo gorio oganj nesigurnosti najednom dolazi do poklona i stava predanja. Drugim riječima, da onaj koji se očajno brani prihvatiti nešto 'na slijepo' postaje gorljiv i zauzet vjernik? Dakle, sumnja, dok se u njoj ne izgubimo, nije nešto lošega. Odlučujuće je prihvatiti da se u njoj može skrivati obećanje koje prerasta u usklik apostola Tome: "Gospodine moj i Bože moj!"

5. Ipak, još uvijek postoji pitanje?

Da, Tomi je bilo lako povjerovati jer je Isusa vidio i mogao ga je čak i dotaknuti makar to nije učinio. I pitamo: zašto se i nama Isus 'ne ukaže'? Ne trče li mnogi za nekim tv. vidiocima koji tvrde da su 'vidjeli Isusa', pozivajući ljude da čine ove ili one geste i Isus će im se 'pojaviti'. Ne, to nije rješenje, od toga nema ništa. Jer Isus je Tomi, a onda i učenicima, uputio divne riječi da ne vjeruju samo zato što su ga vidjeli, nego da su blaženi oni koji ga ne vide a vjeruju. To je bezgranično povjerenje u 'drugačije gledanje', i to 'očima vjere'.

Dao im je do znanja da će trajno ostati s njima. Ali upravo je zato potrebno zajedništvo (na Misi), u kojem se vrši "Spomen", druguje sa živim/uskrslim Isusom u slušanju njegove riječi i blagovanju njegova Tijela, pod prilikama Kruha (na Misi). Tada Isusa susrećemo, a potom u našemu životu kada jedni druge prihvaćamo sa svim teškoćama i problemima, osobito one koji se 'bore za vjeru' pa i onda kada svoju nevjeru glasno uzvikuju.

Bitno je, dakle, doći u zajednicu vjere. Da se je Toma zbog svoje sumnje slučajno definitivno odvojio, nikada više ne bi susreo Isusa. Upravo je to 'zajedništvo vjere' u Uskrsloga i života po vjeri pokazala prva kršćanska zajednica, koja je, kao jedno srce i jedna duša, uživala veliku 'naklonost' drugih i mnogi su joj se priključivali, a o čemu ove nedjelje izvješćuju "Djela apostolska".

Završna napomena: Nedjelja Božanskoga milosrđa

Milosrdni Bog godišnjim uskrsnim slavljem obnavlja vjeru svojega naroda. Ta je obnova najprije njegov milosni čin. Nije u prvome planu Božja sila, nego njegovo milosrđe prema nama. On poznaje našu staru i istrošenu vjeru, zato je želi obnaviti. Taj čin obnove bitniji je od našega neuspjeloga nastojanja.

Zato je papa sv. Ivan Pavao II. proglasio ovu nedjelju "Nedjeljom Božjega milosrđa". Pogledajte na linku https://zupa-svetog-ivana-krstitelja-svica2.cms.webnode.hr/l/poboznost-bozanskom-milosrdu/  posebnu pobožnost Božanskom milosrđu. Budimo jedni drugima "milost", to jest mjesto susreta s Uskrslim Kristom, s Milosrdnim Bogom.

Priča

NEMA ISUSA BEZ RANA

Priča se da je đavao jednom došao Svetom Martinu u Spasiteljevu liku, ali kao veličanstveni kralj u divnom sjaju i rekao mu: "Martine, uvijek si mi bio tako vjeran. Zato se nisam mogao suzdržati: morao sam te posjetiti. Vidiš kako te volim, da ti se objavljujem prije nego svim drugim ljudima."

Na to Martin upita: "A tko si ti?"

"Ja sam Tvoj Spasitelj Isus", reče đavao.

A Martin će: "A gdje su ti rane?"

"O, pa sad ja ne dolazim kao raspeti s križa, nego s neba u svojoj slavi."

Martin mu na to kaže: "Baš si mi ti pravi! Idi mi s očiju; ti si đavao. Jer Spasitelja bez rana ne želim vidjeti. Ne mogu ga prepoznati ako ne nosi znakove svoga trpljenja."

Nakon toga utvara je nestala.