Druga korizmena nedjelja (28. veljače) ISUSOVO PREOBRAŽENJE " ...... Njega slušajte!"

1. U prvim poglavljima svoga evanđelja Marko izvješćuje kako Isus svu svoju moć i domišljatost usmjeruje na dobro ljudi. Ipak ga, nakon prvoga oduševljenja (osobito čudesa) malo po malo mnogi napuštaju. Moglo bi se reći da je ljudima bilo do čudesa, a do "neke priče" o obraćenju, novom životu, Kraljevstvu nebeskom. Zar se to i danas ne ponavlja?

2. No, vratimo se Isusovoj situaciji. On ostaje sa dvanaest apostola i želi na neki način provjeriti njihovu vjeru pa im postavlja pitanje što zapravo oni o njemu misle. Petar teoretski točno odgovara da je Pomazanik-Mesija-Krist. Međutim, to nije dosta jer će se ubrzo pokazati da nije shvatio što zapravo Isus hoće. Naime, nakon što im je Isus počeo govoriti da Sin čovječji treba mnogo pretrpjeti da će ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbaciti, da će biti ubijen i nakon tri da će ustati, Petru to nije bilo prihvatljivo. On uskače i počinje Isusa odvraćati od takvoga govora a kamoli da tako završi. I sada se događa nešto neočekivanoga. Isus mu se gotovo zaprijetio i nazvao sotonom, zavodnikom, govoreći da mu "nije bilo na pameti što je Božje nego što je ljudsko" (Mk 8, 33). Možemo li zamisliti kakva je situacija tada nastala? Pretpostavljamo, "mrtva šutnja". Jer Petar i njegovi prijatelji Isusa su krivo (trijumfalistički) shvaćali, a on počinje govoriti o "nekom" trpljenju.

3. Isus ne posustaje već nastavlja govoriti kako prihvaćanje Mesije ima sasvim praktične posljedice, a prva je da se onaj, tko hoće ići za njim, mora odreći samoga sebe, uzeti svoj križ i ići za njim. I još više: "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga." Znači, nema "izvlačenja", nema drugoga puta. Učenici pozorno slušaju, ali ne razumiju i boje se pitati da ne bi "prošli" kao Petar.

4. Pritom se Isus ne upušta u dokazivanje Petru i ostalima da su na krivome putu ako ništa ne razumiju, već čini izvanredno čudo, odlučuje se na iznenađenje kako bi im dao egzistencijalni osjećaj neke sigurnosti. On se pred njima "preobražuje", oni vide njegovu Slavu, kao velikoga pobjednika, sve dotle da zaključuju kako im je lijepo biti tu, voljeli bi čak i trajno ostati. Da čudo bude veće najednom se začu glas s neba: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni, Slušajte ga!"

5. Što znači Isusovo Preobraženje, koje je u suprotnosti sa pustinjom i kušnjom (od prošle nedjelje)? Najprije mjesto: ovdje na Taboru visoka gora, ondje pustinja. Ovdje na Taboru je Krist u prijateljskoj pratnji trojice apostola, a u pustinji se sam bori sa protivnikom (sotonom). Kušnja je dio Isusovoga duhovnog puta u sniženosti do u noć ljudskoga života. Pustinjska suhoća magija i priviđenja znakovi su staroga čovjeka koji je, bez milosti, neizlječivo sam. Naprotiv, preobraženje je doživljaj svjetlosti, prijateljstva. Isus je htio svoje učenike vidljivo uvjeriti da čovjek može biti dionik toga novoga, preobraženoga života. Tu se već doživljava Pasha, prijelaz iz smrti u život, predokus Uskrsnuća. Isus želi uvesti učenike u tu veliku tajnu, to jest da u njemu prepoznaju ljubljenoga Sina Božjega pa i onda kada će trebati trpjeti i podnijeti smrt, ali će doživjeti i Uskrsnuće.

6. Evanđelist Marko opisom ovoga događanja preobraženja ispravlja nesporazum koji je bio tipičan za Petra i učenike, ali koji je prisutan i u Crkvi i među kršćanima sve do danas. Ljudi se, naime, ugodno osjećaju u viđenjima (ili tamo gdje se misli da su bila), uvjereni da se samo u oduševljenoj pretjeranosti može doživjeti božanski svijet kao prisutni dar. Ali ako se zaboravi svakodnevni križ, nastaje razočaranje. Ne, križ se ne smije zaboraviti, on se ne može mimoići. Apostoli su doživjeli nešto nečuveno, oko im je gledalo nešto "onkraj svakodnevice". Međutim, nisu mogli ostati tamo. Tek će kasnije shvatiti da im je to bilo na trenutak dano da se uvjere u smisao muke i nasljedovanja Isusa u nošenju križa. A to će u potpunosti dogoditi tek nakon Isusova uskrsnuća.

7. Mi danas ne doživljavamo Isusovo preobraženje, poput apostola. Ali, na putu života ima časova gdje se ipak, na neki način, doživljava Krist, gdje ga otkrivamo, te naše srce "gori" i lijepo nam je. Zar se to ne događa u časovima intenzivne meditativne molitve, osobito na Misi, u kojoj slavimo muku, smrt i uskrsnuće našeg Gospodina? Srce bi nam trebalo "gorjeti" dok slušamo njegove riječi i dok ga primamo pod prilikama Kruha. Od toga se živi od nedjelje do nedjelje. Bez Euharistije (Mise) nestaje evanđeoska kvaliteta, nestaje snage za križni put. I nipošto nije dobro zavaravati se da nakon lijepih doživljaja više neće biti problema. To je i Isus htio reći svojim učenicima. Sada znamo zašto živimo, koji je cilj i što sve treba podnijeti da se dođe do njega, do Slave. U protivnom, imat ćemo problema s vjerom i životom u cjelini.

NA MISI

U znaku Preobraženja ....

Evo moga Ljubljenoga Sina ....

U prilikama Kruna i Vina gledamo te u vjeri živa,

Izabraniče i Ljubljeni Sine Očev, Kriste.

Gospodine, otok smo u moru svijeta,

što na tvoj pohod čeka:

Duh tvoj da nas prožme i tvojih riječi jeka.

Gospodine, Izabraniče, Kriste!

Vjerujemo, makar nam oko ne svjedoči:

na otoku ti živiš s nama

i more tvoje milosti natapa naše dane i noći.