PETA KORIZMENA NEDJELJA - Godina C ( 3. travnja 2022.) Kraj nemilosrdnom osuđivanju !
Problem 'zatočeništva u prošlosti' i starih navika
Često smo zatočenici prošlosti. Ona nas znade sputavati i priječiti nam da se otvorimo budućnosti. Kada bismo pročitali izvadak već iz starozavjetnoga proroka Izaije (što se danas čita u crkvi) onda bismo već tu našli potvrdu za okretanje budućnosti. On s vjerničkim uvjerenjem, nadahnuto, navodi riječi kao da Gospodin govori, tješeći svoj narod: "Ne spominjite se onog što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?"
Naime, naša nas prošlost, pojedinačna i zajednička, sputava da se otvorimo budućnosti. Jer Gospodin, kakvog nam prikazuje Biblija, jest Bog živih - on nas vodi budućnosti. Ali, treba poslušati navedenoga proroka koji kaže: "Dà, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši. Slavit će me divlje zvijeri, čaglji i nojevi jer vodu ću stvoriti u pustinji ...". Što ovo znači? Da bi se 'otvorila' nova budućnost ljudi su pozvani da prestanu biti divlje zvijeri. I zato se ne treba čuditi ako se kršćanima postavlja ovo pitanje: do kolike je mjere kršćanstvo uspjelo oplemeniti ljude? Jer, nažalost, još uvijek možemo naići na kršćane koji naliče više 'zvijerima' nego ljudima. Preteška riječ! Ali ako baš malo bolje pogledamo oko sebe vidjet ćemo 'svega i svačega' u međuljudskim odnosima.
Međutim, moramo priznati da ima i kršćana, a budimo otvoreni, ponekad i Bogu posvećenih osoba, koji se ne bi mogli pohvaliti nekom posebnom humanošću. Općenito se čini da sve više ima opakih ljudi koji riječju i djelom to očito pokazuju: varaju, hule, kleveću, gramze za čašću. U isto će vrijeme reći da su katolici, možda 'nabrajati' i silne molitve. Dakako, na sreću ima jako mnogo kršćana, oni u većina, koji su se uzdigli do herojskog humanizma. Upravo takvi 'drže' ovaj svijet, takvi daju nadu da je 'nova budućnost' moguća. Oni su otvoreni suradnji s Bogom. Ima divnih obitelji, očeva i majki, djece i mladih, do najstarijih. Tako divnih da bi im čovjek mogao i 'zaviditi' pa čak i posvećene osobe. Ti ljudi su iznutra preobraženi, što kaže apostol Pavao, oni su "u Kristu".
Nema 'nove budućnosti' bez napušta nemilosrdnog osuđivanja
Biti 'novi čovjek' ne može se bez suradnje s Bogom. On znade 'čovjekovu konstrukciju', njegovu slabost. I Isus je upozoravao svoje učenike: "Bez mene ne možete učiniti ništa".
Današnje evanđelje donosi nam dramatičan prizor. Poslušajmo ga u cijelosti, kako ga je zapisao sv. Ivan, apostol i evanđelist:
" U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sȃm - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? zar te nitko ne osudi?" Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti."
Pismoznanci i farizeji dovode pred Isusa ženu koju su uhvatili u preljubu te mu hoće postaviti zamku. Zakon traži da se takve kamenuje. Ako Isus potvrdi Zakon, kako se to onda može pomiriti s njegovim govorom o milosrđu, a ako kaže da ženu ne kamenuju, doći će u sukob sa Zakonom.
Međutim, Isus postupa na 'svoj', na božanski način. On je došao da spasava. Dakako, on nije podržavao njezin preljub, ali u isto vrijeme nije dao pravo da je kamenuje, makar je stari zakon to tražio. Isus taj zakon ne dokida, ali odstupa od njega u slučajevima kada bi Zakon bio nepotreban. Drugim riječima, smisao Zakona prvotno nije u tome da kazni grešnika, nego da spriječi grijeh. Isus to postiže - opraštanjem i milosrđem. Jer Isus je uočio u ženi spremnost na obraćenje. Ona je čekala od njega spas. Onima koji misle da ne nužno kamenovanje, upućuje riječi: "Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen." A naš bi narod rekao: "Metite najprije pred svojim vratima." Daleko od toga da bi Isus stao na stranu grijeha. No, svakako je stao na stranu grešnice. I zauvijek je postavio temelje načelu da treba dobro razlikovati grijeha - i čovjeka grešnika. Osim toga posramio je optužitelje, jer njima nije bilo ni do Zakona niti do grešnice. Oni su samo htjeli Isusu postave 'stupicu', u koju su na kraju sami upali.
Tumači Biblije zanima zašto i što Isus 'piše po zemlji'. Po svemu sudeći, to čini od bijesa zbog pakosti tužitelja. I mi kada smo nervozni 'šaramo po papiru'. Autori filmova o Isusu rado upotrebljavaju mišljenje sv. Jeronima: po zemlji je pisao grijehe svakoga tužitelja. I svi se netragom izgubiše. I Isus ženu spašava i otpušta riječima: 'Idi i odsada nemoj više griješiti!' To može reći samo Spasitelj, onaj koji utjelovljuje Božju svemoćnu i milosrdnu ljubav, makar na veliko iznenađen je i čuđenje mnogi 'takozvanih' pravednika. Prošlost se može i mora nadvladati, ali u želji da se krene novim putem.
U čemu je dramatičnost i kako bi kršćani trebali postupati?
Jasno je da su ovi retci evanđelja silno dramatični. Najvažnije osobe jesu: Isus i žena preljubnica. S koliko je stida, straha. izgubljenosti ona tu stajala pred silnim narodom koji je nahrupio da sluša Isusa. Što li je ona očekivala od toga Proroka, ako je uopće za uopće i čula? Možda, ni sva zbunjena, nije ni pratila cijelo Isusovo razračunavanje s tužiteljima. Odjednom začuje Prorokov glas. Koliko je sućuti i razumijevanja za čovjekovu slabost bilo u tom glasu! Sama taj glas smirivao je uzbuđeno srce grešnice koja sluša divne oprosne riječi toga proroka.
Moramo zamijetiti da je Isus uveo tim postupkom novi stav prema ženi. Mojsijev zakon okrivljavao je ženu preljubnicu, a ne njezina sukrivca. Koliko te 'starozavjetnosti' ima još i danas, pa i među kršćanima? Jer jednaki su grešnici pred Bogom, i preljubnica, a možda i više preljubnik. I jednako su potrebni Božjega milosrđa i oproštenja. I nisu najpobožniji i Bogu najvjerniji oni koji nemilosrdno optužuju. Često pokazujući prema ljudima sućutno razumijevanje pomažemo im da se vinu iz svojih grijeha. Uživajmo u ovoj Isusovoj gesti. Uživajmo u tome kakav je naš Bog. On je - kako ga naziva jedan korizmeni himan - Bog oprosnik.
U protivnom, ako ne usvojimo ovaj Božji postupak, nećemo biti sposobni naviještati radosnu vijest. Naći ćemo se nemoćni, možda i postiđeni, pred drugim ljudima, koji možda i nisu neki vjernici, koji imaju nešto 'više srca'. Naime već humanistička psihologija tvrdi da ima u svakom čovjeku nešto dobra, i da treba svakom pristupiti s njegove dobre strane, ili s druge točke, a ne tragati za njegovom 'Ahilovom petom', njegovom životnom 'ranjivom točkom'. Tada, kažu psiholozi, postoji mogućnost da sam grešan i zao čovjek iziđe bez bojazni iz svojega 'brloga' i da se otarasi zla. A dok god on strahuje da će ga drugi uništiti, on će se kriti u svome zlu.
Zaključimo. Isusa se oni grešnici koji su priželjkivali osloboditi se vlasti određenoga grijeha nisu bojali. Oni su iz njegovih očiju i pogleda nazrijevali spas i dobrotu. Jer osuda može čovjeka još više pokopati, a ljubav ga može i milosrđe mogu spasiti. U pitanju je njegova unutarnja spremnost, ali i mogućnost da može i dalje živjeti dostojno čovjekova imena. Da ga barem netko prihvati kao čovjeka. Štoviše, i cijela zajednica da se veseli 'novosti' koja je u njemu nastala. I zapamtimo: tko se za mir zauzima borbom koja počinje osudom 'onoga drugoga', već je posijao klicu novoga sukoba. Stoga moramo, svjesni vlastite krivnje, isključiti okrivljavanje drugoga, iskreno uočiti što je kod njega dobro i to dobro uzeti kao polazište i osnovicu novoga zajedništva i mira. To ističu upravo kršćani koji se danas zauzimaju za 'novi svijet'. Jasno, za to treba i trajno moliti.
ZAŠTO
Zašto bismo se kamenjem nabacivali na drugoga kad možemo od toga kamenja sagraditi kuću, popločiti putove, praviti kipove ...
Zašto bismo svojim rukama prijetili, udarali i ranjavali, kad ih možemo pružiti u znak pomirenja, njima činiti dobro, milovati ...
Zašto bismo svojim pogledima kažnjavali, prezirali, ubijali kad možemo ohrabriti, podići i utješiti?
TUŽNO VRIJEME:
Teže je razbiti predrasudu, nego atom.
(Albert Einstein)
ZAPRAVO BI SE TREBALO VRATITI
Čovjek sjedi u vlaku. Na svakoj stanici se naginje kroz prozor, čita imena stanica i uzdiše. Nakon nekoliko stanica pita ga njego suputnik: "Zašto tako uzdišete. Da niste bolesni'?"
"Zapravo bih se morao vratiti" - odgovori ovaj - "Stalno se vozim u krivom smjeru. Ali ovdje u kupeu je tako lijepo toplo."
Svaka sličnost sa životom je slučajna.