KAKO KRŠĆANIN SHVAĆA ŽRTVU ?

2021-04-01

Žrtva je jedna od najproblematičnijih riječi za sve ljude, pa i za kršćane. Najradije bi je 'izbrisali' iz ljudskoga govora (rječnika).

Kada ju se već ne može izbjeći religiozni su ljudi oduvijek svoje predanje Bogu pokušavali učiniti vidljivim, na neki način misleći da će ga time 'umilostiviti'. O tome čitamo u Starom zavjetu, a to je prisutno i u drugim religijama. Uostalom, zar i danas mnogi ne misle slično, od hodočašćenja (i dugo pješačeći 'krvarećim stopalima') do raznih čina trapljenja, misleći da bi im Bog trebao uzvratiti nekom pomoći (milošću). I ako se to ne dogodi, može se često i izgubiti pouzdanje u njega.

Može će nekoga iznenaditi ako reknemo da su za Novi zavjet (za sva evanđelja) ljudske žrtve drugorazredne. Zašto? Zato što Isusovo predanje Ocu nadilazi sve ljudske mogućnosti. U svojoj muci Isus se predaje Ocu kao žrtva, a za nagradu prima proslavu-uskrsnuće. Zbog toga žrtve kršćanina mogu biti samo udio u Kristovoj žrtvi. Isusov učenik (vjernik) pokazuje svoju spremnost na žrtvu u bratskoj ljubavi, u hvalbenom svjedočenju o spasenjskim Božjim djelima i u svom kršćanskom načinu života.

Žrtva svete Mise (kako se nekad više nazivala Euharistija) djelotvorni je znak našega udioništva u Žrtvi Kristovoj. I pritom se ne prinosi nova žrtva nego se jedinstvena Kristova žrtva na Križu posadašnjuje i naže se žrtve (prinosi nas samih) njoj pridružuju, čime i mi djelujemo na crti spasenja svijeta.

Jasno je da su žrtva i odricanje za čovjeka ranjena istočnim grijehom jako bolne činjenice. Ali vrijednost žrtve nije u boli nego u predanju, u povjerenju Ocu nebeskom. Stoga kršćanska spremnost na žrtvu ne želi nasilno promijeniti Božju volju, nego na temelju Isusova primjera znade da Bog zaslužuje povjerenje. 'Oče, budi volja tvoja', a njegova je volja naše dobro, naše spasenje, uza sve to što mi to često ne shvaćamo.