6. nedjelja kroz godinu (14. veljače) Za Isusa - čovjek u prvome planu
Strašna li zakona!
Stari zavjet nas izvješćuje da je nekada, po židovskom zakonu, bilo pravilo: "Onaj koga (među vama) zahvati guba, neka nosi rasparanu odjeću: kosa neka mu je raščupana; gornju haljinu neka prekrije i viče: "Nečist! Nečist!" Sve dok na njemu bude bolest neka nečistim ostane; i kako je nečist neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora."
Dakle, društvo (nekad a slično je i danas) da bi sebe zaštitilo, na neki način izolira zaraženoga. Mogu se navesti mnoga opravdanja, osobito ona higijenska kako se drugi ne bi zarazili. To je po sebi razumljivo i mnogi će se s time složiti. Jer guba je tada, a i kasnije, bila određena naznaka za brzu smrt, ponajteži oblik tjelesne nečistoće što se uopće može dogoditi nekome čovjeku. I nije bilo lako proći sve obrede da se čovjek može očistiti, da bi se opet mogao priključiti zajednici i stati pred Boga.
Isus "prekoračuje granicu"
Zabranjena granica između čistih i nečistih za Isusa ne postoji. Kako izvješćuje evanđelist Marko u današnjem evanđelju dogodilo se da se je neki gubavac došao do Isusa, kleknuo i zamolio: "Ako hoćeš, možeš me očistiti!" Isus ganut pruži ruku, dotakne ga se pa će mu: "Hoću, budi čist!" I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus pokazuje da, na neki način, na sebe prima njegovu bolest, da sudjeluje u njegovu bijednom stanju. Ne može a da ne vodi računa o njegovoj tjelesnosti, već ju prihvaća u svoj njezinoj ozbiljnosti.
I tu se Isus predstavlja kao sama Božja prisutnost koja ruši legalističke barijere. Budući da se bolest protivi prvotnoj stvoriteljskoj volji Boga, jer Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih, Isusovo čudo sada postaje znak da je započeo svojevrsni 'dvoboj' između Isusa i zlih sila. Nastupa spasenje, odnosno za sotonu dolazi vrijeme poraza. Vjernik na neki način živi na bojnom polju ali je već siguran da je bitka odlučena, da je pobjeda na strani dobra nad zlom, života nad smrću, svjetla nad tamom. Kraljevstvo Božje je počelo, makar još borba traje. Jer, potreban je još dug put čišćenja i rasta, pojedinca i zajednicu.
"Nasljedovatelji moji budite ..."
Te riječi rekao je danas apostol Pavao, dodajući "kao što sam i Kristov". On je prihvatio teret svagdanjega života. Kršćanin ne može ostati ravnodušan pred nevoljom drugoga. Jer ljubav ga Kristova 'goni' k drugima, posebno onima 'rubnima' koje nam današnje evanđelje predstavlja u osobi gubavca. Pozvani smo svoj život podijeliti s Gospodinovim 'gubavcima', a to su svi odbačeni, prikraćeni, na razne načine 'nečisti'. U protivnom, postoji opasnost da mi postanemo 'gubavci', to jest sebičnjaci (bezbožnici), oni koji žive udobno ne mareći za druge. Naprotiv, često neke s većim nevoljama (bolestima, greškama ...), možda i nesvjesno isključujemo iz naših odnosa zbog egoizma koji vodi naše djelovanje. A apostol Pavao kaže: "Nitko neka ne traži svoje, nego dobro drugoga" (1 Kor 10, 24). To znači biti svima na korist. Jer samo se tako izgrađuje slobodna zajednica u kojoj nema podijeljenosti i razdora. Ali do njena ostvarenja treba se oboružati strpljivošću.
Ozdravljeni gubavac ipak razglašuje događaj
Premda mu je Isus zabranio da o tome okolo ne govori, jer on nije u prvome redu čudotvorac, gubavac se nije mogao suzdržati već je svima razglašavao što mu se dogodilo. I kršćanin je pozvan radosno razglašavati ono što je doživio u susretu s Isusom (osobito na Misi), vjeru koja mu daje mogućnost da s nadom gleda u budućnost. On to ne može zadržati za sebe, jer vjera je po naravi misionarska, mora ići u susret drugima, da svatko bude spreman uzimati svoj križ i hrabrije hodati za Isusom.